|
General potpukovnik
Datum registracije: 17.05.2003.
Poruke: 8283
|
Beograd, 20. avgust 2004. godine
Pise: Milovan Milutinovic
SAMOTERORIZMOM SUNARODNIKA BOŠNJACKO RUKOVODSTVO GRADILO POZICIJU ŽRTVE
Autor Milovan Milutinovic, novinar i publicist, pukovnik u penziji je tokom sukoba u BiH bio nacelnik Informativne službe Glavnog štaba VRS da bi zbog sukoba vojnog i politickog rukovodstva oko zloupotrebe naroda i vojske dva puta penzionisan (prvo od Radovana Karaxica 1995. i Biljane Plavšic 1996.) a potom protjeran iz RS. Nakon toga, autor je 1997. godine objavio knjigu "Vojska Republike Srpske izmedu politike i rata", 1998. godine knjigu "Kako sam vodio medijski rat" a novembra 2003. godine knjigu "MEDIJSKE MANIPULACIJE U JUZNOSLOVENSKOM SUKOBU".
Na situaciju u SFRJ, pocetkom devedesetih, uticalo je produbljavanje krize, na ekonomskom, politickom i ustavnom planu. Duboku ekonomsku krizu karakterišu dugovi, velika nezaposlenost, slabo korišcenje kapaciteta, povecana inflacija i nemogucnost zajednickog usaglašavanja programa razvoja i stabilizacije što je stvarilo uvjerenje nekih jugoslovenskih naroda da je bolja svaka opcija od ostajanja u Jugoslaviji. To je usložilo politicku krizu jer se republicke oligarhije nisu mogle dogovoriti oko koncepta preuredenja zemlje.
Jugoslovenski politicki vrh nije znao ili nije mogao realno procijeniti razvoj situacije u svijetu i Evropi nakon završetka bipolarizma i ujedinjenja Njemacke. Ispoljene nacionalisticke strasti vecine republickih rukovodstava ukazivale su na neizvjesnost opstanka zajednicke države. Sastanci pokretnog Predsjedništva SFRJ sa republickim rukovodstvima bili su jalovi i bez dogovora. Svako je udarao u svoj klin, iako su analiticari upozoravali na opasnost sukoba nacionalnih snaga. Dobro je poznato, da je Stipe Mesic izabran za predsjednika Predsjedništava SFRJ uz pritisak Evropske unije i americke administracije i tada izjavio kako je njegova zadaca razbijanje Jugoslavije. Nije nepoznato da su pojedinci iz najvišeg rukovodstva igrali prema uputama stranih mentora. Zbog takvog djelovanja državnih organa i nepopustljivosti nacionalnih oligarhija stvarala se situaciju po onoj narodnoj, što gore to bolje. JNA, kao zajednicka oružana sila je obezglavljena i prepuštena sebi, odnosno njenim celnim ljudima, koji najcešce nisu znali šta da rade.
Politika naroda rješavala se u uskim krugovima, gdje su se najodgovorniji okruživali politickim slijepcima. Usled takve zaslijepljenosti nije bilo realne procjene razvoja situacije i ispoljenih srpskih zabluda oko pomoci Rusije koja je stenjala u problemima tranzicije. Uostalom, svako išcekivanje pomoci Rusije poslednjih stotinu godina završavalo se krvavo po srpski narod . Ovaj tekst je pokušaj da se na jedan specifican nacin ukaže na lice i nalicje proteklog gradanskog rata u BiH u kojem je istina bila prva žrtva, kako je to još 1917. godine, istakao americki senator Hajram Džonson.
Pripreme za oružani sukob
Sve nacionalne snage imale su neke svoje politick programe i ciljeve. Medutim, svojom specificnošcu isticala se politicka i propagandna orijentacija bošnjackog rukovodstva definisana "Islamskom deklaracijom " predsjednika SDA Alije Izetbegovica. Njome je data vizija islamizacije BiH u cijem je ishodištu islamski fundamentalizam. Politika Alije Izetbegovica je od pocetka rata dobila podršku islamskog svijeta, a kasnije zbog pritiska islamskog kapitala, neke zemlje Zapada otvoreno su se stavile u njihovu u podršku. Ministar inostranih poslova BiH Haris Silajdžic ucestvovao je avgusta 1991. godine na ministarskom sastanku OIK u Islamabadu a potom decembra 1991. godine u Dakaru, gdje je dogovorio pomoc i saradnju. Turski list "Dejli njuz" prenio je decembra 1992. godine stavove generalnog sekretara OIK Hamida al Gariba da je sa Alijom Izetbegovicem, tokom Razmazana (februar 1992) u Džedi dogovorio akciju na pomoci islamskog svijeta BiH .
U stotom broju sarajevskog"Ljiljana " 1994. godine objavljen je razgovor sa Alijom Izetbegovicem, u tekstu "Hiljade ljudi nose našu zastavu i nastavice da je nose", gdje se odslikava suština priprema za oružane sukobe na prostoru BiH: "SDA je 10. juna 1991. godine, održala veliki skup odgovornih ljudi iz citave Bosne, na kojem je formiran Savjet za nacionalnu odbranu. To je bio onaj cuveni sastanak u Domu milicije u Sarajevu. Formirani Savjet je rukovodio "Patritskom ligom" i pripremama naroda za odbranu, ukljucujuci njegovo naoružavanje. Da toga nije bilo, Bosna bi šutke pala, a ovako se grmljavina našeg otpora cuje do neba."
Sve su brojnije potvrde aktivnosti muslimanskih krugova, više godine prije pocetka oružanih sukoba u BiH, na pripremama za rat. U knjizi "Lukava strategija" nacelnik Štaba Armije BiH Sefer Halilovic navodi da je "Patriotska liga pocetkom 1992. godine brojala oko 120.000 ljudi, od kojih je 60-70.000 bilo naoružanih." i dalje navodi da je 2. decembra 1991. godine u Hrasnici informisao Aliju Izetbegovica o razvoju Patriotske lige. Zajednicki je 25. februara 1992. godine usvojena direktiva za odbrani BiH u kojoj je definisan neprijatelj: "SDS sa JNA i ekstrtemno krilo HDZ-a su naši neprijatelji " i shodno tome utvrdeni ciljevi i zadaci musimanskih snaga u narednom periodu.
Uslijedili su sukobi u Sloveniji i Hrvatskoj a potom njihovo jednostrano priznavanje od strane Vatikana i Evropske unije cime je izvršeno nasilje nad medunarodnim pravom i zakljuccima Badenterove komisije razbijena jedna suverena zemlja. Da bi se sprijecio ratni sukob u BiH, za kojeg su se strane pripremale, u Lisabonu je 23. februara 1992. godine održana Konferencija o BiH u organizaciji portugalskog ministra Žoze Kutiljera. Na konferenciji su dogovoreni principi odnosa u BiH i okviri za formiranje nacionalnih kantona. Popis na dokument, kasnije nazvan Kutiljerov plan, stavili su Radovan Karadžic, Alija Izetbegovic i Mate Boban. Ocekivao se iskorak ka miru. Medutim, Izetbegovic je po nagovoru americkog ambasadora Vorena Cimermana iz Beograda povukao svoj potpis. Suština je u poznatoj Izetbegovicevoj izjavi: "Zbog mira ne bih žrtvovao samostalnost BiH, ali bih zbog samostalnosti žrtvovao mir", koja pokazuje opredjeljenost bošnjackog rukovodstva za oružanu borbu u ocuvanju BiH kao jedinstvene države u kojoj ce se moci putem majorizacije drugih naroda realizovati vlastiti ciljevi.
Podršku SDA i Aliju Izetbegovica u odbacivanju principa ustavnih rješenja u BiH portugalskog ministra Žoze Kutiljera, dala je u Sarajevu 27. marta 1992. godine grupa 399 muslimanskih intelektualaca kroz potpis Deklaracije o buducnosti BiH. Time su odbijeni dalji dogovori i volja konstitutivnih naroda. Kroz Deklaraciju se nazire ideja muslimanske države jer se preglasavanjem to moglo provesti posebno uz podršku snažniju nekih zapadnih i islamskih krugova. Neuspjeh dogovora u BiH verifikovala je EU 6. aprila 1992. godine odlukom o priznanju BiH kao nezavisne države.
Francuski ministar inostranih poslova Rolan Dima, je u Kraj Montani optužio EU za velike greške prema SFRJ: "Prvo, Evropska unija nije shvatila razmjere krize i bez jasnog cilja organizovala je mirovnu konferenciju u septembru 1991. godine Drugo, prebrzo je priznala otcjepljenje republika i time sprijecila opšte rješenje krize i podstakla rat u BiH i, trece, pogrešno je obrazovala arbitražnu komisiju na celu sa Robertom Badinterom, cime su dogadaji ubrzani, suprotno sa mirovnim misijama .." I bivši državni sekretar SAD Henri Kisindžer istakao je 17. februara 1996. godine da je prevremeno priznavanje BiH bila greška medunarodne zajednice i americke administracije što je kasnije dovelo do oružanih sukoba.
Da bi se ubrzao proces osamostaljivanja organizovan je referendum. Za nezavisnu BiH, organizovanom na prijedlog bošnjacke i hrvatske strane, 29. februara 1992. godine izašlo je 63,4% upisanih biraca. Srbi su ga bojkotovali smatrajuci da je to u suprotnosti sa njihovim zahtjevima da BiH ostane u Jugoslaviji. Sutradan, 1. marta 1992. godine ispred sarajevske pravoslavne crkve, u svadbenoj povorci, ubijen je stari svat Nikola Gardovic, dok je sveštenik Radenko Mirovic ranjen. Nakon ovog dogadaja u Sarajevu su otpoceli nemiri. Ubrzo potom, u selu Sijekovac kod B. Broda, 26. marta 1992. godine izvršen je masakr nad Srbima pri cemu je ubijeno 21 lice. Time se usložila situacija nagovještavajuci ratne sukobe.
Nakon toga, Odlukom krnjeg Predsjedništva BiH, jer su iz njega ranije izašli srpski clanovi, 8. aprila 1992. godine proglašena je neposredna ratna opasnost. Ubrzo potom, Alija Izetbegovic je 12. aprila 1992. godine i pored upozorenja Žoze Kutiljera da se izbjegnu sukobi, izdao direktivu Republickom štabu TO BiH o napadu na jedinice i objekte JNA u BiH.
Munib Bisic, pomocnik ministra u Vladi RBiH, u listu "Oslobodenje", iznosi nastanak "Patriotske lige" isticuci da su u Sarajevu 1991. godine postojale još dvije slicne organizacije: "Zelene beretke" sa Eminom Švrakicem na celu i "Bosna" sa Kerimom Loncarevicem, koje su februara 1992. godine ušle u sastav "Patriotske lige": " Svi smo dijelili mišljenje da je nužno organizovati se za odbranu Republike... Oslanjali smo se na ljude iz SDA, obilazili smo teren i tražili istomišljenike... Od septembra 1991. godine bilježimo masovniji pristup bivših oficira JNA. "
Sarajevski "Naši dani" u tekstu "Valter ponovo brani Sarajevo", donosi ekskluzivni razgovor sa nacelnikom GŠ Armije BiH, generalom Seferom Halilovicem (do septembra 1991. bio je visoki oficir JNA). Halilovic u intervjuu kaže: "Sastanci "Patriotske lige" održavani su na ulicama, u šumama, xamijama tako da smo prije pocetka dejstava 1992.godine imali 9 regionalnih i 103 opštinska štaba sa 98.000 naoružanih boraca. " Potvrduje to i komandir jedinice "Bosna 22" Šemso Tutic, da su tokom godinu dana od njenog formiranja odvijala priprema ljudi za rat. "Od noci, 5. aprila kada smo pozvani da sprijecimo zauzimanje stanice milicije Novo Sarajevo i proboj Srba u centar grada stavljeni smo na raspolaganje MUP-u... a nakon pocetka rata bili smo u direktnoj vezi sa Predsjedništvom BiH i dijelom MUP-a. "
Šefko Hodžic u knjizi "Bosanski ratnici ", navodi izjavu Hasana Efendica, prvog komandanta Štaba TO RBiH, da je po ukidanju RŠTO BiH, 8. aprila 1992. godine uslijedila reorganizacija Teritorijalne odbrane BiH koja je 24. aprila imala 100.000 ljudi oružano spremnih da se po nalogu Predsjedništva BiH, ukljuce u borbu Na osnovu naredbe komandanta ŠTO RBiH, 29. aprila 1992. godine na prostoru BiH uslijedila je blokada kasarni JNA, napadi na vojna skladišta i njihovo zauzimanje i napadi na kolone vojnika.
Pri napadu "Zelenih beretki" na vojnu kolonu JNA koja se nakon sporazuma sa Predsjedništvom BiH, izvlacila iz Komande 2. vojne oblasti u Sarajevu pod komandantom generala Milutina Kukanjca, u Dobrovoljackoj ulici ubijeno je na stotine vojnika i starješina. Ni poslije deset godina nisu utvrdeni podaci stradalih pripadnika JNA u ovom napadu. Isto tako, javnosti su ostali potpuno nepoznate posljedice o napadu muslimanskih ekstremista na kolonu vojnika JNA u Tuzli, prilikom njenog izvlacenju iz grada, 15. maja 1992. godine u kojem je stradalo više od 120 vojnika i starješina JNA.
U skladu sa propagandom protiv Srba Alija Izetbegovic ponudio je cikaškom profesoru prava Frensisu Bojlu da sacini tužbu BiH protiv SRJ za agresiju i zlocine nad muslimanskim narodom. Bojl je sakupio podatke i marta 1993. godine podnio Tužbu BiH protiv SRJ za agresiju kod Medunarodnog suda pravde u Hagu. Nakon toga, SRJ je podnijela protivtužbu protiv BiH. Tokom 2001. godine Haški tribunal je zatražio dostavljanje ratne arhive Predsjedništva R BiH. Komisija je nakon mjesec dana traganja konstatovala da u arhivi nema veceg broja zapisnika i zakljucaka sa sjednica Predsjedništva RBiH, što znaci da je Izetbegovcic sam o tome odlucio i da tužba nema legitimitet .
O manipulisanju svjetske javnost govori americki strateg Jozef Bodanski u studiji "Ofanziva na Balkan" kada konstatuje: "Preko cinicnih manipulacija zapadnih medija i izdašnog finansiranja informativnih službi, muslimani i njihovi hrvatski saveznici, bili su u mogucnosti da satanizuju Srbe i iskrive sliku o borbama u BiH... " Do koje su mjere mediji manipulisali govori mirovni posrednik EU lord Dejvid Oven, oktobra 1995. godine u TV emisiji BBC, posvecenoj samitu u Dejtonu. On je tada otvoreno optužio muslimansku vladu za medijske manipulacije i americku administraciju koja se na odreden nacin protivila okoncanju bosanskog gradanskog rata.
Manipulacije istinom i organizovani samoterorizam
Po uputama americke propagandne agencije "Ruder i Fin" i drugih za snažniju kampanju Zapada, Bošnjaci su morali napravili spektakl krvi i stradanja sunarodnika kako bi stravicne slike izazvale gnušanje zapadne javnosti. Ubrzo je u Ulici Vase Miskina, u Sarajevu, 27. maja 1992. ispaljena granata na gradane u redu za hljeb. Ubijeno je 16, a ranjeno stotinu ljudi. Za zlocin su bez istrage istog dana optuženi Srbi, koji su, navodno, sa položaja oko Sarajeva ispalili minobacacku granatu. UNPROFOR je poveo detaljnu istragu.
Generalni sekretar Butros Butros Gali dobio je Izvještaj UNPROFOR o masakru u Sarajevu, u kojem je navedena odgovornost bošnjackih snaga za zlocin. Medutim, Izvještaj je namjerno zagubljen do 30. maja 1992. godine dok nije donijeta Rezolucija 757. o uvodenju sankcija prema SRJ. Kasnije izvinjenje Butrosa Galija zbog Izvještaja, bez srpske odgovornosti, nije promijenilo odnos.
Francuski general Pjer Mari Galoa u belgijskom listu "La libr Belžik", kaže: "Srbima je upucen ultimatum da bi bili kažnjeni za masakr..." Galoa napominje, da su prije masakra na ljude u redu za hljeb, muslimanske vlasti zatvorile ulicu sa obje strane, a predstavnike medija držali spremne da zabilježe krvavi spektakl. Novinarka Monika Ridler istice da je ovaj efekat podstakao Klintonovu administraciju da Srbe, kao navodne zlocince, kazni.
Obmana svjetske javnosti, bez presedana, su konc-logori u RS, avgusta 1992. godine koju je pokrenuo americki novinar Roj Gatman iz "Njusdeja" (za tekstove je dobio Pulicerovu nagradu), a podržala ga engleska novinarka Peni Maršal iz ITN. Srbi su, nakon posjete medunarodnih predstavnika pustili nekoliko hiljada zarobljenih bošnjackih vojnika i zatvorili logore, a niko od medunarodnih predstavnika nije obišao logore u kojima su bili zatvoreni Srbi.
Na manipulacije ukazuje Žak Merlino, u knjizi "Nisu sve jugoslovenske istine za kazivanje". On u intervjuu sa Džejmsom Harfom, direktorom americke agencije "Ruder i fin", to opisuje i citira ga: "Pojavili su se izrazi etnicko cišcenje i koncentracioni logori i emotivni naboj je bio tako snažan da mu se niko nije mogao suprostaviti." Upitan, da li shvata odgovornost za to što radi, Harf je odgovorio: "Da nije placen da morališe i dodao, ako želite dokazati da su Srbi sirote žrtve, samo naprijed".
Ubrzo je ulijedila nova velika obmana medunarodne javnosti o masovnom silovanju žena hrvatske i bošnjacke nacionalnosti, koju je lansirao americki novinar Štefan Švarc, a zdušno prihvatili mnogi mediji. Najangažovanija novinarka bila je Aleksandra Štiglmajer, koja je vjerovatno za takve zasluge bila dugogodišnji portparol Visokog predstavnika u BiH Volfganga Petrica.
Martin Letmajer u listi "Di Vohe" iz Ciriha, marta 1994. godine istakao je da je Aleksandru Štiglmajer upoznao u Medugorju. Ona se proslavila kao autor clanaka o masovnim silovanjima Bošnjakinja. Prvi tekst Aleksandra je objavila u "Veltvohe" 5. novembra 1992. godine pod naslovom "Poniženje kao oružje: u Bosni i Hercegovini vrše se sistematska silovanja kako bi se potkopao moral protivnika - totalna degradacija žene na nivo robe." Potom je dopunila reportažu u Šternu", "Cajtu" i "Zi dojce cajtungu", i TV što joj je donijelo popularnost a broj navodno silovanih popeo na stotinu hiljada. Govoreci o "silovanjima" njemacki general Mahfred Opel, clan SDP, izjavio je da su samo tri žene u Njemackoj tvrdile da su silovane a brojka se popela na 150.000. "Medutim - kaže Opel - poslije se utvrdilo da su i te tri žene koje su davale izjave medijima imale njemacke pasoše prije pocetka rata u BiH".
Bošnjacka strana je na sarajevskoj pijaci Markale 5. februara 1994. godine iscenirala ekspoloziju granate. Od njenog dejstva ubijeno je 68, a ranjeno sto ljudi. Dramaticne scene krvi sa pijace prenijeli su mediji Zapada, cije su ekipe cekale akciju u susjednim ulicama. Glavni štab VRS je 7. februara predložio specijalnom izaslaniku GS UN Jasuši Akašiju da formira zajednicku komisiju i ispita zlocin, tvrdeci da ga nisu pocinili Srbi. Prijedlog je odbijen. Za masakr su bez ikakve istrage osudeni Srbi i po odluci komandanta UNPROFOR generala Majkla Rouza, bombardovani.
Agencija "Frans pres" donijela je 8. februara 1994. godine izjavu vojnog eksperta UNPROFOR sa istrage, koji potvrduje da Srbi nisu ispaliti granatu niti je ona došla iz minobacacke cijevi. Izraelska novinarka Pazita Rabina je u listu "Davar" (16. februara 1994) prenijela zakljucak izraelskih specijalista za terorizam koji su istakli da je u pitanju bocna inteligentna mina kakve postavljaju teroristi "Hezbolah" i mudžahedini iz Afganistana. O planskkom samoterorizmu bošnjackog rukovodstva nad svojim narodom opširno piše general Majkl Rouz u knjizi "Misija mira ".
General Majkl Rouz, glavnokomandujuci UN u Bosni 1994. godine, iznio je u jednom intervjuu, pracenom snimljenim materijalom, svoje vidjenje rata u BiH . Tu se vidi Haris Silajdzic, pred kamerama CNN-a, kako optužuje Rouza i Akasija za smrt 70.000 Muslimana u Bihacu, pri jesenjoj (1944.) kontraofanzivi Srba u tom podrucju. Bosnaska vlada je kasnije te gubitke smanjila na 14.000 (Rouz) a snage UNPROFOR su verifikovale samo 1.000 žrtava, uglavnom vojnika. Koliko bi žrtava " masakra " nad Muslimanima imali danas, da je Bihac tom prilikom pao u srpske ruke bez prisustva Rouza teško je reci ali bi se približile cifri na desetine hiljada ?
Na istoj pijaci Markale u Sarajevu ponovljena je eksplozija 28. avgusta 1995. godine nazvana Markale - 2. U eksploziji je poginulo 33, a ranjeno 84 lica. Ruski istražni timovi iz UNPROFOR koji su obišli Markale utvrdili su da je medu žrtvama bio jedan broj leševa ranije poginulih. Medunarodni posmatraci su kasnije potvrdili da su timovi novinara sa kamerama i fotoaparatima cekali u susjednim ulicama spremni da zabilježe scene masakra mnogo su prije snimali nego što su stigle ekipe hitne pomoci. Americki obavještajni potpukovnik Džon E. Šraj kaže "Srbi nisu krivi za masakr na Markalama u Sarajevu".
Da bi zaustavio bombardovanje R. Srpske pukovnik Andrej Demurenko iz komande UNPROFOR je 2. septembra 1995. godine na konferenciju za štampu pojasnio dogadaj i pokazao kopiju izvještaja poslatog UN-u za kojeg je rekao: "Ovaj izvještaj falsifikuje dogadaj". Odmah poslije masakra državni sekretar SAD Voren Kristofer izjavio je kako "ima utisak da su to uradili Srbi", a Madlen Olbrajt, ambasador u UN pravdajuci bošnjacko rukovodstvo, izjavila je "da ne može, da vjeruje, da neko može gadati svoj narod". Detaljna istraga UN je za zlocin optužila Bošnjake a Srbi su opet bombardovani.
Na osnovu izjava bivših komandanata UNPROFOR, Mekenzija, Rouza, Brikmona i drugih, bošnjacko rukovodstvo organizovano je tokom sukoba u BiH provodilo samoterorizam nad svojim sunarodnicima, kako bi se predstavili svijetu kao žrtve. Kako se u Sarajevu vršio samoterorizam nad civilima piše podoficir kanadske vojske Džejms Dejvis, u knjizi: "Kanadski vojnik u jugoratu": "Nije pucano sa srpske strane. Ustanovljeno je da su Bošnjaci gadali svoju decu.. Tog jutra sam lako mogao da ubijem svakog pripadnika vojske bosanskih muslimana. Ovim ljudima ništa nije bilo sveto. Ponašali su se kao životinje. To nije bio poslednji put da su bosanski muslimani pobili svoj narod u dobro izrežiranim napadima. "
Eksperti UN potvrdili da je pri "bombardovanje" ljudi u redu za hljeb (27. maja 1992) najveci broj stradalih Srbi i da su zlocin pocinili muslimanski ekstremisti. Utvrdeno je da su "gadanje" Daglasa Herda, tokom posjete Sarajevu (17. jula 1992) izvršile muslimanske snage. Za eksploziju na groblju u Sarajevu (4. avgusta 1992) direkto su, prema izvještaju UN, odgovorni muslimani. Ubistvo americkog reportera, producenta ABC televizije, Davida Kaplana, u Sarajevu (13. avgusta 1992) bilo je plod aktivnosti muslimanskih ekstremista. Muslimanske snage su oborile italijanski vojni transportni avion G. 222 na prilazu Sarajevu (3. septembra 1992.). U svim slucajevima, prema izvještajima UN, srpske snage bile su izvan dometa, a oružje upotrebljeno protiv žrtava, nije bilo ono, koje su tvrdili muslimani.
Poziv na džihad
Prisjetimo se da je nakon poziva na "džihad - sveti rat", od strane Alije Izetbegovica i donošenja fetve od Reis Ul uleme efendije Mustafe Cerica prema pisanju turskog lista "Sabah" iz Turske u BiH organizovano su krenule grupa mudžahedina u "sveti rat", napominjuci da grupe po 30 ratnika stižu preko Ljubljane u BiH. Londonski "Tajms" je 1. avgusta 1992. godine napisao: "Ishitrena islamska solidarnost za bosanske muslimane, otkriva strateški interes bliskoistocnih zemalja da ostvare islamsko uporište u novom preuredivanju Evrope…muslimani žele nešto i za sebe na evropskom kontinentu."
"Javna je tajna - piše indijski list "Hindu", krajem oktobra 1992. - da se na strani muslimana u BiH bori najmanje 2.000 placenika iz islamskog svijeta." Ministarstvo unutrašnjih poslova Slovenije, oktobra 1992. godine tražilo je istragu protiv slovenackog avio-prevoznika "Adrija-ervejs" koji je prevozio mudžahedine iz arapskih zemalja da se bore u BiH. A sam Alija Izetbegovic dobio je prestižnu nagradu Fonda "Kralja Fejsala", za doprinos razvoju islama u Evropi. U javnosti je precutan boravka brojnih mudžahedina (svetih ratnika džihada cije se brojke krecu oko 10.000) na prostoru BiH i njihovi zlocini sve do teroristickog napada u SAD 2001. godine.
Predsjednik Turske Tutgut Ozal pozvao je 3. juna 1992. godine, kako je prijela AFP, medunarodne institucije da vojnom intervencijom riješe sukob u BiH: "Turska osjeca moralnu odgovornost za stawe u BiH, jer su Turci tu vladali 500 godina". Mediji su takode prenijeli prijetnje koje je Ozal uputio na "Mitingu za Bosnu", 13. februara 1993. godine u Turskoj, kada je istakao da je vrijeme za obnovu Otomanske imperije od Kine od Beca.
Prema pisanju saudijskog dnevnika "Okaz", pocetkom juna 1992. godine, saudijski Kralj Fahd poklonio je osam miliona dolara muslimanima u BiH "kao pomoc svojoj braci da se spasu žrtve od agresije Srba". Iranski voda Ali Hamnei pozvao je juna 1992. godine islamski svijet da pokrenu akciju za odbranu muslimana u BiH. On je optužio evropske zemlje "da sprecavaju rdanje muslimanske države u samom srcu Evrope", prenijela je AFP. Ucestvujuci na ministarskom zasjedanju Organizacije islamske konferencije u Islamabadu, septembra 1994. godine premijer Federacije BiH Haris Silajdžic je istakao: "Mi imamo ilegalno oružje… Mi ilegalnim putem unosimo oružje u našu zemlju… Mi proizvodimo oružje… Mi cemo nabavljati oružje gdje god možemo…" To govori da se ilegalno naoružavale muslimanske snaga i pored sankcija UN jer su islamske zemlje slale pomoc radi uspostave zelene transferzale od Male Azije.
Londonski mjesecni casopis "Defence Foreign Affairs-strategic Policy" usprotivio se manipulacijama medija protiv Srba objavivši fotografije srpskih žrtava genocida po treci put u 20. vijeku. To su fotografije odsjecenih glava srpskih boraca na Crnom Vrhu kod Teslica, septembra 1992. koje su mudžahedini iz S. Arabije zvjerski mucili i pobili. Snimke mudžahedina sa odsjecenim glavama slikali su zlocinci i distribuisani su preko Pres-centra u Banjaluci, ali ih javnost dugo nije vidjela . Nakon posjete novinara turskog nedjeljnika "Ikibine dogru" Banjaluci, list je objavio fotografije i optužio Tursku i Zapad za manipulacije. List je zamjerio svijetu što sprecava da "srpske žrtve u BiH", kao "fotografije stoljeca", vidi svjetska javnost.
Manipilisanje svjetskom javnošcu od strane bošnjackih krugova pokazuje sledeci primjer. Francuski listovi su tokom aprila 1994. godine pisali o napadu Srba i zlocinima u Goraždu. Takve vijesti podgrijao je portparol Visokog komesarijata za izbjeglice u Sarajevu Piter Kesler lansirajuci dezinformaciju o 1970 ranjenih i 700 ubijenih Goraždana, zahtjevajuci hitnu evakuaciju.
I pored upozorenja VRS da Bošnjaci vrše napade iz Goražda, Jasuši Akaši, specijalni izaslanik GS OUN, je na prijedlog komandanta UNPROFOR, generala Majkla Rouza, 11. aprila 1994. godine odobrio bombardovanje srpskih položaja. Prije odobrenja o bombardovanju predsjednika Bila Klintona, americki casopis "Njusvik" objavio je clanak o djecaku iz Goražda koga je ranila srpska granata. Novinar nije rekao da su snage UN ranije uputile 15 oklopnih vozila radi evakuacije ugroženih ljudi i ranjenika ali su akciju sprijecili bošnjacki komandanti zadržavajuci svoje sunarodnike, kao živi štit.
Kad su snage UNPROFOR za evakuaciju stigle na lice mjesta, brojke su bile minimalne. Piter Kesler je priznao da je nasjeo bošnjackim izvještajima iz Goražda. Po okoncanju opsade Goražda, britanski general Majkl Rouz rekao je americkom senatoru Džonu P. Muronu, predsjedniku Potkomiteta za odbranu Kongresa SAD: "Bosanske žrtve oko Goražda su u velikoj mjeri preuvelicane i bliže su brojci od 200 nego 2000. kako je obavještena americka javnost. "
Zašticene zone kao zone priprema borbenih jedinica
Obracajuci se ucesnicima Londonske konferencije, novembra 1994. godine poslije napada 5. korpusa Armije BiH iz Bihaca na srpske teritorije, kopredsjednik Medunarodne konferencije za Jugoslaviju Dejvid Oven je upozorio: "Dosadašnji koncept tzv. zašticenih zona UN u BiH je neodrživ, a jedini nacin da one opstanu je potpuna demilitarizacija. Medutim, bošnjacke vlasti nastavile su koristiti zaštitu snaga UN za pripreme napade iz tih zona."..
I generalni seketar UN Butros Butros Gali priznao je to u izvještaju 30. maja 1995. godine: "U posljednjih nekoliko mjeseci snage bosanskih muslimana podržane izvana su u velikoj mjeri povecale svoju aktivnost u i oko bezbjednosnih zona, a mnoge od njih, ukljucujuci Sarajevo, Tuzlu, Bihac, bile su ukljucene u širu vojnu kampanju na strani bosanske vlade. Glavni štab i logistika Petog korupsa bosanske armije smješteni su u gradu Bihacu, a Drugog korupusa u Tuzli... Vlada drži odreden broj trupa u Srebrenici, Goraždu i Žepi cime je povreden sporazum o demilitarizaciji, dok je u Sarajevu smještena Vrhovna komanda i druge ustanove a u Goraždu je i fabrika municije..."
Poznato je da je zbog nezadovoljstva pristrasnim odnosom nekih medunarodnih krugova komandant UNPROFOR, belgijski general Fransis Brikmon podnio ostavku januara 1994. godine. Tim povodom Brikmon je za AFP rekao: "Muslimani koriste zone pod zaštitom UN da bi odatle vršili napade na srpske položaje… Potpuno je evidentno da se Hrvatska direktno umiješala u bosanske dogadaje." U izjavi "Dejli Telegrafu", 22. januara 1995. godine britanski general Majkl Rouz je po odlasku sa dužnosti istakao: "NATO nikada nije ni trebalo da ucestvuje u bosansko-hercegovackom ratu… Muslimani su pretvorili Bihac u bazu za ofanzive svojih jedinica."
Realnu procjenu stanja u BiH, dao je Karl G. Jakobsen, profesor Karlton univerziteta u Kanadi: "Postoji obimna dokumentacija o pristrasnosti u jugoslovenskoj krizi. Trgovinski embargo protiv Srbije je pravdan umješanošcu jugoslovenske armije u BiH iako je izvještaj UN potvrdio njeno povlacenje (izvještaj je objavljen tek nakon donošenja rezolucije). Stalno prisustvo Hrvatske vojske u Bosni nije izazvalo nikakve proteste.. Veliki dio te industrije se nalazi i u zonama bezbjednosti koje su odredile UN, cime se objašnjava cinjenica da je najveci broj ofanziva bosanskih muslimana pokrenut upravo iz tih zona".
"Vašington post" u tekstu bivšeg državnog sekretara SAD Henri Kisindžera 11. juna 1996. godine kaže: "Rat u Bosni je nastavak vjekovnog sukoba muslimanskih zavojevaca sa Srbima i Hrvatima. Tamo nikada nije postojala bosanska nacija. Tamo ne postoji prepoznatljiva bosanska kultura i jezik. Administracija Xorxa Buša je strašno pogriješila što je priznala Bosnu kao suverenu državu. Za razliku od Slovenije i Hrvatske, Bosna ne ispunjava istorijske kriterijume da bi se smatrala evropskom nacionalnom državom."
Krajem 1991. godine "Muslimansko nacionalno vijece" završilo je pripreme za pocetak dejstava za osamostaljenje BiH, a podrucje Srebrenice je imalo veliki znacaj u povezivanju zelene transverzale sa Sandžakom i Kosovom. Za rukovodenje aktivnostima musklimanskih snaga u Srebrenici imenovani su Naser Oric, otpušteni pripadnik MUP Srbije kao komandant i Zulfo Tursanovic, zatvorenik iz zatvora u Zenici, kao zamjenik komandanta.
Uslijedili su napadi na Srbe. Najbrutalniji napadi muslimanskih ekstremista dogodili su se u vrijeme pravoslavnih praznika - Djurdevdana, Vidovdana, Petrovdana i Božica. Tako su na Djurdevdan, 6. maja 1992. godine ekstremisti, pod komandom Nasera Orica, napali sela u srebrenickoj i bratunackoj opštini, spalili i pobili brojne ljude. U dužem vremenu nagrada u Srebrenici je bila 25 kg brašna za ubijenog Srbina. Svjedoci govore da su se danima pronosile Srebrenicom 12 odsjecenih glava Srba. Ekspert UN, patolog Zoran Stankovic izjavio je za "Vecenje novosti" 14. jula 1996. "Mi smo u Podrinju tokom 1993 i 1994. poimenicno indentifikovali 1.000 ubijenih Srba..."A potom je na istom prostoru do 1995. godine ubijeno je još 500 ljudi i spaljeno više od 100 sela.
Nakon višemjesecnih zlocina nad srpskim stanovništvom uslijedila je akcija VRS usmjerena na zaštitu stanovništva. Generalni sekretar UN Butros Gali, primivši vijest o 500 poklanih bošnjackih žena i djece izjavio je da ne iskljucuje vojnu intervenciju zatraživši od UNPROFOR-a da zaštiti Srebrenicu. Francuski general Filip Morion, komandant snaga UN, odmah se uputio u Cersku kako bi provjerio vijest o masakru nad Bošnjacima ali tamo nije bilo zlocina. Pariski "Mond" je 1993. godine objavio tekst: "Ni traga od masakra" - kaže general Filip Morion i navodi: "Ja sam stari vojnik. Meni je dobro poznat miris smrti, ali ga ovdje u Cerskoj nisam osjetio. Hvala Bogu, izgleda da nije bilo nikakvog užasa... Naprotiv, srpske oružane snage su jednu trudnu ženu, koja nije mogla da napusti selo, prebacile u bolnicu... Možemo da potvrdimo da nije bilo ni traga o masakru, niti smo naišli na neko tijelo "..
Uz pritisak medunarodnih krugova poslije tri neuspjela pokušaja, na sarajevskom aerodromu, 17. aprila 1992. godine sastale su se delegacije VRS i ABiH u organizaciji UNPROFOR radi rješavanja Srebrenice. Poslije dugih pregovora postignut je "Sporazum o demilitarizaciji Srebrenice" koju su potpisali komandant GŠ VRS general-potpukovnik Ratko Mladic i nacelnik GŠ Armije BiH general Sefer Halilovic uz prisustvo general-potpukovnika Larsa Erika Valgrena, komandanta UNPROFOR. U 4. tacki Sporazuma precizno je regulisano: "Demilitarizacija Srebrenice ce se završiti u roku od 72 casa od dolaska UNPROFOR u Srebrenicu (treba da stigne 18. aprila do 11 casova). Sve oružje, municija, mine, eksploziv i borbene zalihe unutar Srebrenice ce biti prikupljeno i predato UNPROFOR uz nadgledanje po tri oficira sa svake strane. Nakon završetka procesa demilitarizacije u gradu nece ostati ni jedna naoružana osoba, ni jedinica, osim snaga UNPROFOR.
Snage UN prihvatile su obavezu demilitarizacije Srebrenice koju je trebao provesti general Morion za 72 casa, ali to nije ucinjeno. To znaci da do razoružanja muslimanskih snaga nije došlo. Londonski "Tajms" 1995. godine potvrduje , da mirovne snage nisu izvršile obaveze demilitarizacije zbog cega su nastavljene oružane aktivnosti i zlocini muslimanskih snaga. Obzirom da UNPROFOR nije proveo demilitarizaciju nastavila je djelovati 28. muslimanska divizija pod komandom Nasera Orica vršeci napade na srpska sela i zlocine nad civilima. Kroz zatvore u Srebrenici je tokom 1992. i 1993. godine prošlo više stotina Srba i vecina se vode nestalim. Kasnije je general Morion u knjizi "Reci vojnika" napisao: "Naser Oric i njegovi ljudi išli su u seriju krvavih napada na okolne srpske krajeve. Po njegovom licnom priznanju, Naser Oric je likvidirao sve zarobljenne jer mu drugacije ne dozvoljavaju zakoni vjere ."
Srebrenica - stvarnost i manipulacije
Po nalogu vlasti iz Sarajeva, napadi muslimanskih ekstremista iz zašticene zone Srebrenica nastavljeni su i pored upozorenja GŠ VRS Komandi UNPROFOR . Njihova žestina došla je do izražaja tokom maja i juna 1995. godine kada je potpuno spaljeno više sela. Zbog slabog reagovanja UNPROFOR na zaustavljanju zlocina i sprecavanja operacije 2. korupsa Armije BiH i 28. divizije na prekidu teritorije RS i zauzumanja puta Zvornik - Vlasenica, jedinice VRS su jula 1995. godine preduzele operaciju slamanja 28. divizije.
U vecernjim casovima 10. jula 1995. komandant Glavnog štaba VRS general Ratko Mladic primio je u hotelu "Fontana" u Bratuncu komandanta holandskog bataljona UNPROFOR, potpukovnika Tomasa Karamansa, koji je tražio prekid borbenih dejstava i iznio zahtjev stanovništva, da želi napustiti Srebrenicu. Sutradan je general Mladic primio delegaciju u sastavu: Nesib Mandžic u ime civilnih vlasti, Ibro Nuhanovic u ime vojnih vlasti i Džemilu Komanovic u ime udruženja žena, a razgovorima su prisustvovali predstavnici UNPROFOR. Na sastanku je dogovoreno da VRS prekine borbena dejstva i stvori uslove za odlazak stanovništva iz Srebrenice.
General Mladic je odmah naredio obustavu borbenih dejstava VRS i obezbjedenje cisterni pitke vode, hljeba i drugih prehrambenih artikala za potrebe stanovništva. Nakon zbrinjavanja oko 30.000 okupljenih, oni su autobusima i kamionima prebaceni do linije razgranicenja. Da je operacija u Srebrenici protekla bez problema, potvrduje zahvalnost VRS od strane holandskog generala Nikolaja, zamjenika komandanta UNPROFOR, pri odlasku holandskog bataljona iz BiH, augusta 1995. godine.
Samo par dana kasnije Republicki štab za zdravstvo RBiH je 16. jula 1995. saopštio da je 22..853 prognanika iz Srebrenice prihvaceno na podrucju tuzlansko-podrinjskog kantona uz napomenu da se par hiljada ljudi nalazi u probijanju preko srpske teritorije. Gradonacelnik Tuzle Selim Bešlagic potvrdio je radiju "Vrhbosna", 17. jula 1995. godine da su na tuzlansko podrucje pristigle izbjeglice iz Srebrenice a oko 6.000 ljudi pobjegli su pred Srbima i uz borbu se probijaju prema Tuzli, dok se jedna grupa probija ka Žepi.
Novinaru AR (11. jula 1995) portparol UNPROFOR u Sarajevu potpukovnik Geri Kauard potvrdio je da su muslimanske snage koristile zašticenu zonu Srebrenica za izvodenje napada na Srbe. Povodom pada Srebrenice na konferenciji SDA u Zenici, 3. avgusta 1995. godine Ismet Grbo izjavio je da je 1000 do 1600 Bošnjaka, koji nisu evakuisani, prešlo preko rijeke Drine u Srbiju gdje ih je prihvatio MKCK.
Komandant Armije BiH general Rasim Delic na zasjedanju Skupštine Republike BiH, 4. avgusta 1995. godine kaže: "Veci dio jedinice 28. divizije uspio je izaci sa tih prostora i dio stanovništva. Ovih dana imacete priliku da vidite postrojenu 28. diviziju, tj. jedinice koje su izašle sa tih prostora. Prevashodno cemo je upotrijebiti tamo gdje je najveci stepen motivacije. Slicna stvar je sa pripadnicima jedinice iz Žepe..." Nešto kasnije, izvršena je smotra 28. divizije u Zenici od strane generala Rasima Delica i najveci dio njenih pripadnika upucen je na ratišta.
U Srebrenice je u bazi UNPROFOR, ostalo 59 ranjenika. U Tuzlu je stiglo 87 ranjenika iz Srebrenice, kako je 18. juna 1995. godine saopštio MKCK. Srbi su odbili evakuaciju 18-orici ljudi iz Bratunca, koji su zadržani kao ratni zarobljenici, jer su osumnjiceni za ratne zlocine, saopštio je portparol MKCK u Ženevi Toni Burbener. Pripadnik 28. divizije Samir Fehtic je napisao: "Nakon pada Srebrenice našao sam se u zarobljeništvu. Prema nama su se ponašali krajnje korektno i humano. Jedan dan je licno došao komandant general Mladic i pitao da li nas ko maltretira, dali nam daju vodu i hranu kao i da svi oni koji nisu zlocinci i ubice bice pušteni da idu. On je svojim ljudima zabranio da nas bilo ko maltretira... Nešto kasnije sam pušten i uspio sam da oodem i spojim se sa svojom porodicom u inostranstvu... "
Predstavnik za štampu UNHCR Soren Peterson (u Ženevi) optužio je 15. jula 1995. godine bošnjacku vladu u Sarajevu da sprecava pružanje smještaja izbjeglicama iz Srebrenice u Tuzli i "da svjesno manipuliše brojem ljudi koji su ostali okruženi, što ga navodi na zakljucak da vlada u Sarajevu od nastale situacije pokušava da pravi spektakl". MKCK je saopštio da nema podataka za 5000 ljudi koji nisu evakuisani. Pod pritiskom mocnih krugova, Savjet bezbjednosti je "Rezolucijom 1010", 10. avgusta 1995. godine optužio Srbe za zlocine u Srebrenici. Uslijedio je odmah potom odlazak predstavnika MKCK i istraživanje optužbi. Nakon nekog vremena MKCK je prema podacima 1997. godine izlistao 3.290 osoba koje vodi nestalim.
Prema izještajima Komande holandskog bataljona UNPROFOR, 10. jula 1995. godine u srebrenickoj enklavi živjelo je izmedu 30.000 - 40.000 ljudi. Brojka 50.000 bila je plod manipulacija, da bi se dobila veca humanitarna pomoc, koju su lokalni muslimanski mocnici prodavali. Da se manipulisalo brojem ljudi potvrduje zahtjev Prelaznog opštinskog vijeca Srebrenice (objavila muslimanska sredstva informisanja 16. juna 1995.) koje od vlade BiH u Sarajevu traži da, preko Komiteta za odnose sa UN obezbijedi "operaciju padobran" radi snabdijevanja 20.000 ugroženih stanovnika Srebrenice.
U spiskovima nestalih vodi se 500 ljudi koji su umrli ili poginuli prije jula 1995. godine. Prema saslušanju 460 holandskih vojnika i pukovnika Tomasa Karamansa iz UNPROFOR od 25.000 okupljenih u bazi Potocari upisano je 239 vojnosposobnih muškaraca i 60 onih koji se nisu htjeli dati podatke jer su došli po pozivu na džihad sa drugih prostora. U izjavama vojnika nisu pominjani zlocini nad muslimana od strane VRS. Medutim, po nalogu Komande NATO ministar spoljnih poslova Holandije Hans van Mirlo zatražio je prepravku izvještaja koji je nakon intervencije 30. oktobra 1995. godine dostavljen Vladi, što je bilo suprotno od izjava holandskih vojnika i oficira.
List "Di Velt" 12. jula 1996. godine piše o sukobu vojnog i državnog vrha Holandije zbog pordške NATO verziji i tvrdnji vojnog rukovodstva da u Srebrenici nije bilo genocida. "General Kuzi javno se uprostavio ministru odbrane Vorhuveu tvdrnjom da po padu Srebrenice, srpsko-bosanske trupe nisu pocinile genocid nad Muslimanima", piše Velt. Slicno iznosi Ibran Mustafic u "Slobodnoj Bosni" da teza o požudama srpskih osvajaca za ubijenjem nije razumna, jer su oni cak i njega aktivistu SDA u enklavi ponovo oslobodili .
U skladu sa zahtjevima mocnih i pritiska javnosti, tužilac Ricard Golston je Medunarodnom krivicnom tribunalu u Hagu, 14. novembra 1995. godine proslijedio optužni akt kojim su predsjednik RS Radovan Karadžic i komandant GŠ VRS general Ratko Mladic optuženi za genocid nad bošnjackim narodom. Samo dva dana kasnije - 16. novembra 1995. godine pod krivicnim predmetom (Slucaj br. IT/95-18-1) pokrenut je postupka kojeg je potpisao predsjedavajuci sudija Fuad Rijad. Zaista cudi da je sudija Rijad za dva dana uspio prouciti opširnu dokumentaciju i pokrenuo postupak.
Odgovarajuci na pitanje odgovornost za zlocine u Srebrenici koje mu pripisuje Haški tribunal, general Ratko Mladic je za beogradski NIN, 15. marta 1996. godine rekao: "Haški sud je formiran da bi se po njihovim aršinima sudilo meni, politickom rukovodstvu i srpskom narodu, a ne sudilo onima koji su podešavali bombe pa ih istresali na našu djecu... Htjeli bi da naše generale vezuju ovdje i vode u Hag, a njihovi da se šepure po RS i dijele srpskoj djeci "demokratiju"... Vojska RS nije ucestvovala ni u jednom zlocinu. Rat smo vodili u skladu sa odredbama medunarodnog ratnog prava. Što se tice Srebrenice bili smo svjesni mogucih manipulacija zlocinima VRS, pa smo u vozilima imali vojnike UNPROFOR, kako bi oni mogli da svjedoce o našim postupcima ".
U rješavanje situacije oko Žepe ukljucio se komandant UNPROFOR za BiH general Rupert Smit, koji je dva dana sa generalom Ratkom Mladicem, nadgledao odlazak muslimanskog stanovništva i tada odao priznanje VRS za korektan odnos. Komandi UNPROFOR je receno da u Žepi ima 16.000 stanovnika, a ne 20.000 kako su tvrdilili u Sarajevu, jer se dobijala veca pomoc UNHCR. Palic je priznao da se hiljadu boraca probilo iz Srebrenice u Goražde. Iz Žepe je medu zadnjima, izašao Avdo Palic, koji se nakon telefonskog razgovora sa Alijom Izetbegovicem požalio da mu prijeti vojnim sudom.
Sud za ratne zlocine pocinjene na tlu bivše Jugoslavije, u javnosti poznatiji kao Haški tribunal, formiran je na izricit zahtjev SAD, pritisak islamskih krugova i bošnjacke strane. Pored toga, tajne optužnice Haškog tribunala nisu izraz demokratije, vec totalitarnih režima, kakvi su bili obilježje inkvizicije, fašizma, staljinizma i drugih poznatih u istoriji. Tribunal koristi metode srednjeg vijeka, to jest, da se osumnjiceni hapse a potom godinama drže bez optužnice kaže Žerar Bodson u tekstu "Stradanje nevinih" o politickom karakteru Haškog tribunala. Upravo zbog svega, optužni akt Goldstona i zahtjevi za hapšenje optuženih za "ratne zlocine" je bez realnih osnova, kaže Bodson.
Stalni zahtjevi tužilaca Luiz Arbur i Karle del Ponte za hapšenje služe propagandi, "Tribunal za ratne zlocine u Jugoslaviji, sa sjedništem u Hagu, nema mnogo veze sa pravom. U stvari, on cak i ne slijedi priznato medunarodno pravo. Osoblje Tribunala su uglavnom namještenici Vašingtona i služe kao produžena ruka politike SAD u Evropi", napisao je Dejvid Binder.
Istražni tim UN koji je obišao Srebrenicu po nalogu Generalnog sekretara izvjestio je 24. jula 1995. godine da nisu pronašli svjedoke koji bi potvrdili zlocine. Hjubet Viland, licni izaslanik Visoke komisije UN za ljudska prava, putovao je sa istražnim timom u Srebrenicu i Tuzlu gdje je razgovarao sa vecim brojem Bošnjaka u izbjeglickim logorima i kolektivnim smještajima i pri tom nije pronašao ni jednog svjedoka koji bi potvrdio pocinjene zlocine.
Kofi Anan, generalni sekretar UN, podnio je 15.novembra 1999. godine izvještaj o " Padu Srebrenice 1995. ", na osnovu naloga Generalne skupštine, od decembra 1998. godine. Tu se govori o 33 grobnice, sa izmedu 80 i 180 tijela, kao i o približno 2.000 ekshuminiranih, od kojih su oko trecine identifikovani (znaci blizu 700) . Broj " poginulih " se izjednacava sa brojem " nestalih ", uz argument, da je sudbina ovih riješena samo u 117 slucajeva. Spisak nestalih menja se u meduvremenu ne samo po broju vec i po imenima! Bilo je i još ima tu i ranijih pokojnika ili sa spiska onih koji su Srebrenicu napustili prije jula 1995. godine cija se brojka krece oko 5.000 stanovnika .
Naser Oric je sa svojim drustvom vršio prepade i iz enklave na okolna srpska sela. Video-snimke svojih akcija (pljacke, masakre, paljevine, spaljene kuce, mrtva tijela, odsjecene glave itd.) prikazivao je i stranim novinarima Istraživaci Honig i Bot pišu o više od 1.300 ubijenih Srba do januara 1993. godine . O njegovim zlocinima svjedoci general Morijon, predhodnik genala Rouza u Bosni u intervju u NIN-u .
General Hadzihasanovic, bivši nacelnik staba Armije BiH, izjavio je kao svjedok pred Haskim tribunalom, da je od 5.803 pripadnika 28. muslimanske divizije, stacionirane u Srebrenici, ubijeno 2.628 njenih pripadnika u probijanju prema Tuzli . Medutim, evidentno je da bošnjacki krugovi za javnost imaju neke druge brojke o srebrenickim žrtvama: 7.618 nestalih i 3.745 poginulih izbeglica, ukupno 11.363 žrtava koje navodi "Špigl". U knjizi" Srebrenica ", Holandjani Honig i Bot govore o 6.546 nestalih, koji su prijavljenih MKCK.
Na osnovu analiza dogadanja u Srebrenici (jul 1995) proizlazi da iz obruca srpskih snaga sa civilima nije izašlo 5.000 - 6.000 naoružanih ljudi. Isti izvori potvrduju da se radi o muslimanskim vojnicima, koji su odbili predati oružje UNPROFOR-u u Potocarima. Po nalogu lokalnih komandanata oni su krenuli u proboj prema Tuzli, Kaknju i Goraždu pa su se nakon proboja, kako je rekao general Delic, ukljucili u borbe na širem prostoru BiH i mnogi na tim ratištima poginuli a potom dodati na spiskove pobijenih u Srebrenici. To potvrduje i Sefer Halilovic u knjizi "Lukava strategija" kaže "da je 28. divizija muslimanske vojske iz Srebrenice reorganizovana posle povlacenja iz Srebrenice i da je sastavljena od 6.000 vojnika koji su probili liniju Srba." Znaci da je dio vojnika 28. divizije prebacen na front Treskavice, Trnova i Goražda, gdje su vodene borbe u kojima je bilo gubitaka a pridodati stradalim u Srebrenici.
Velika je nepoznanica planski odlazak Nasera Orica sa grupom saradanika i specijalaca u Tuzlu pred operaciju VRS na Srebrenicu. Uz to, ucestale su izjave analiticara da je masakr nad Srebrenicanima proveden po nalogu i instrukcijama stranih obavještajnih službi i odobrenje bošnjackih vlasti u Sarajevu da se desi masakr nad sunarodnicima. Mnogo otkriva pismo Nasera Orica upuceno Izetbegovicu: "Nisam se slagao sa vašom odlukom o predaji Srebrenice koju ste dogovorili sa rancuzima, a pogotovo ne sa kasnijim dogadajima u njohj, uz toliko žrtvovanje civila, bez obzira na efekat."
Ibran Mustafic, funkcioner SAD i još nekih ljudi iz Srebrenice u izjavi za "Ljiljan" istice da je bilo masovnih sukoba i likvidacija medu muslimanskim grupama, prvenstveno onih koji su se htjeli predati VRS i onih koji su to zabranjivali i orucano sprecavali. To potvrduje i Komanda UNPROFOR iz Srebrenice. Upravo zbog neslaganja sa ekstremistima likvidiran je i predsjednik SDA Azem Bajramovic, kako bi se ucutkao svjedok, napisao je "Ljiljan".
Izjave predstavnika MKCK i OEBS da su se mnogi vodeni kao nestali iz Srebrenice javili porodicama i glasali na izborima 1996. i 1998. godine demantuje bošnjacke brojke. Po saopštenju MUP Srbije u Užicu je 17. decembra 1995. godine u prisustvu medunarodnih predstavnika organizovana deportacija 1.000 srebrenickih muslimana, koji su izbjegli na prostor Srbije iz Srebrenice. Svi oni su odbili povratak u BiH pa su dobili azil prekookeanskih zemalja pa nije iskljuceno da se i oni vode medu nestalim?
Holandski Institut za ratnu domumentaciju (NIOD) sacinio je, na zahtjev Vlade Holandije, Izvještaj o okolnostima koje su dovele do zauzmimanja zašticene zone UN Srebrenica, pod kontrolom holandskog bataljona UNPROFOR. Izvještaj se nakon petogodišnjeg istraživanja Instituta pojavio u javnosti 10. avgusta 2002. i jasno pocrtava da nema dokaza da su naredbe za pokolj stigle iz Srbije od politickih celnika, niti da je bilo ranijeg planiranja masakra nad Bošnjacima u Srebrenici. Izvještaj pokazuje da nisu nadeni dokazi o planiranju i organizovanju genocida sa kojim se manipuliše. Izvještaj ukazuje da je oko Srebrenice bilo zlocina, ali su oni pojedinacni i proizvod djelovanja pojedinih grupa a to se ne može kvalifikovati kao genocid.
Grupa analiticara smatra da je slucaj Srebrenice namjerno podignut na nivo masovnog zlocina kojeg su pocinili Srbi kako bi se izazvalo gnušanje javnosti i rat privodio kraju. Srebrenica je za vodenja zajednicke operacije vojnih snaga protiv RSK i RS. U Splitu je 22. jula 1999. godine tim povodom potpisan Sporazum o upucivanju hitne vojne i druge pomoci BiH u odbrani od srpskih napada. U skladu sa dogovorima Snage za brza dejstva NATO pod komandom generala Majkla Džeksona ukljucile su se u akcije.
U knjizi "Ratni zlocini", njemackog istraživaca i analiticara Jirgena Elznera potvrduje se manipulisanje brojem žrtava u Srebrenici. On podsjeca da je do 2002. godine u Podrinju iskopano 1883 leša od kojih je samo 172 poimenicno indentifikovano. Može se desiti da su to i srpske žrtve. On podjeca da brojka 4.600 neidentifikovanih u Tuzli ne može govoriti kao žrtvama Srebrenice vec šireg podrucja: "Broj muslimanskih žrtava se inflatorno povecava i treba ostaviti vremenu i strucnim ekipama da to utvrde ."
Slucaj Srebrenica treba cjelovito istražiti i skinuti anatemu odgovornosti sa Srba za genocid. Nesporno je da su se u Srebrenici dogodili zlocini i da pocinioce treba privesti pravdi. Medutim, u Srebrenici nije bilo genocida, što je dokazao i Institut za ratnu dokumentaciju Holandije navodeci da u vrhu politike i vojske RS nije bilo planiranja zlocina a navjeci broj stradalih bili su pripadnici 28. muslimanske divizije u toku proboja . U svakom slucaju bošnjackim krugovima i dalje odgovara pozicija žrtve jer se time lakše ostvaruju ciljeve unitarizaciji BiH u kojoj ce imati dominantu ulogu.
|
Linearni Mod
