"MUČENICI" - Dokumentarna serija - transkript
Dugometražni dokumentarni film "Mučenici", koji govori o stradanju Srba u logorima "Lora" kod Splita, "Dretelj" kod Čapljine i "Čelebići" kod Konjica od 1991. do 1995. godine.
Film, koji sadrži tridesetak svjedočenja Srba koji su prošli najstrašnija mučenja u ovim logorima, režirao je Denis Cvitičanin, Srbin koji živi u Kanadi, a uradila ga je produkcijska kuća "Bridž prodakšn" u kooprodukciji Radio-televizije RS, uz pomoć Eparhije zahumsko-hercegovačke i primorske i Udruženja logoraša regije Trebinje.
"Za one koji su ubijeni, za našu đecu, zbog istine..."
Tripković Damjan : Od mog jada, da mi daju šesnaest stanova ne znam u kojim gradovima svijeta, volio bi’ noć jednu da prenoćim, da legnem k’o ostali narod, u deset sati, pa ujutru u šest da se ustane, pa ne bih žalio kad popijem onu kafa da pdmah mrtav budem. Šta sam sve prošao šta su od mene radili.
Nakon povlačenja JRM i JNA iz Splita, u ratnu luku Lora uselila se hrvatska vojna policija. Od 1992-1997. u tom mučilištu živote je izgubilo 70 ljudi. Oni koji su preživjeli pričaju...
Barišić Mario-
bivši komandant vojne policije Šibenik: Ja uopće nisam imao pojma šta ću zateći kad smo došli tamo. To šta sam zatekao kad smo išli snimit, znači stanje sa tog tehničkog aspekta, to je ostavilo šok na mene. I do dan danas, to šta sam ja vidio, znači da nekome riže uši, vadi oči i da mu riže jezik. To je za mene nezamislivo. Ja sam mislio da je to samo za vrime Drugog svetskog rata, ustaše, četnici, da je to tada bilo. A ovo...jednostavno, ja sam jedan put prošao nisam skužio o čemu se radi. Još mi se oči nisu bile privikle na onaj polumrak u tome bloku C, pa sam prošao još jedan put da vidim. I onda, oni nesretnici, njih devet je bilo u tome stražnjem delu u bloku C. U prvoj prostoriji je bilo njih dvojica. Udrugoj prostoriji bili su četvorica. I u trećoj njih troje. Znači, ukupno je devet bilo. Molili su za smrt da ih se ubije. Ovi su se vojni policajci smijali, psovali im majku crnogorsku, srpsku. Kasnije kad smo izašli, naon petnaest minuta Prtoje Pašalić je rekao nama, tada zapovjednik 72. bojne kaže: to su neivedentirani zarobljenici od njih možete raditi što vas je volja. I zato ti nesretnici i nisu preživjeli. Nisu išli na razmjenu, jer, obično ko je došao u blok C, taj živ nije izašao.
Majić Tonči –
Dalmatinski komitet za ljudska prava Split: To je interesantno, mi smo za ratne vojne zarobljenike u Lori i za sve te užase koji su se tamo dešavali, saznali relativno kasno. Ja sam znao za jedan ili dva takva slučaja, ali sam bio duboko ujeren da su izolirani, da to nije masovna pojava. Ljudi koji su mi kazali su bili građani Splita. I oni su me molili da iskoristim te materijale samo ukoliko bi oni bili ponovno uhapšeni. A da ih za živu glavu negde ne koristim ili ne spminjem. Ja sam poštovao njihovo povjerenje i nisam spominjao te materijale sve do početka suđenja 2002. godine. Tako da sam tih godina ostao u uvjerenju da se tamo specijalno loše i nije dešavalo. Da je bilo nekoliko ekcesa, ali da su bili izolirani. Zanimljivo je, možda je mala digresija da su neki građani Splita znali puno više od mene, o strahotama koje se tamo dolje dešavaju. Ali, očito nisu pričali nikome osim članovima svoje porodice. A ti članovi porodice su mi sa sedam ili osam godina zakašnjenja ispričali da su u sred ljeta morali zatvarati prozore u zgradi, koja je nekoliko stotina metara udaljena od Lore, jer nisu noću mogli spavati od jauka koji su neprekidno iz Lore dopirali. Jauka, kombiniranih sa snažnom muzikom. Zatvorski čuvari su vjerojatno mislili da će ta muzika prekriti jauke. Ti detalji, koje je Mario zapravo, prvi kazao u hrvatskim medijima, bili su opisi iskasapljenih Crnogoraca. Naime, desetak ili jedanaest tih Crnogoraca u uniformama bivše JNA, koji su bili, svi su svedoci kasnije opisali, totalno krvave, bili su odsječenih ušiju. Nekima su falile oči, udovi su im bili polomljeni. Jedan zatvorenik mi je pre nekoliko godina kazao za njih, da su izgledali tako krvavo kao da si vola odro. I ta se slika tako formirala tako da danas više, ne samo kod mene, koji se time bavim, nema nikakve sumnje da su se događaji upravo tako desili, nego je zaminljivo da je zahvaljujući hrvatskim medijima, da je hrvatska javnost konačno prosvetljena i da više niko ne sumnja u to, što se desilo u Lori. Upravo to, čini sudski slučaj Lora posebno jakim. Činjenica što oko 90 posto, prema mojim grubim procjenama zatvorenika u Loru je dovedeno izvan Hrvatske, dakle, najveći dio njih je iz Bosne i Hercegovine i jedan manji dio njih danas živi u Srbiji. Zašto je slučaj Lora jak? Radi toga, što na te ljude ne možete utjecati, ne možete ih uplašiti. Oni će doći u jednom trenutku, a to se u međuvremenu i desilo, i svjedočiće o onome što su doživjeli i što su u Lori vidjeli. Od samog početka slučaja Lora, shvatio sam i pokazalo se, da je to potpuno točno, da ne valja i ne treba težište stavljati na svedočenje svedoka koji danas živje u Hrvatskoj. N i jedan od njih, praktički, ni jedan od njih nije kazao što je kazao u istražnom postupku. Oni su bili izloženi prijetnjama, ucjenama, zastrašivanjima. Bilo njih osobno, bilo članova njihovih porodica. I od njih se nije moglo očekivati da će biti dobri svedoci.
Zapravo, slučaj Lora je započeo iz Trebinja. Ti ljudi i danas, kad sretnem te ljude iz Trebinja, mi evociramo uspomene i sjećamo se našeg prvog susreta. Sjećam se da sam pokušao primjeniti nekakav, kako sam ga zamislio psihološki pristup, neovisno o preporukama koje sam dobio. Negde sam ljudima dao odmah neki pres-kliping, sa nmizom članaka iz kojih su oni mogli pratiti kako je Dalmatinski komitet zapravo, stvarao postepeno tokom godina taj slučaj Lora. Kako je hrvatska javnost bila informirana, koja je bila naša uloga u svemu tome. I ljudima sam rekao: nemojte mi danas još ništa kazati da li bi bili spremni svedočiti u Splitu pod određenim uvjetima, nego počekajte do sutra. Pogledajte ove papire, pa ćete mi znati reći.
Tripković Damjan: Ne bi meni krivo bilo da sam ufaćen na ratištu, ali sam ufaćen na sred puta. Vozio auto u cinilu, ama ništa imao uza se, ni oružje ni u autu, ni metak, ni ništa. Pa su me tako mučili. A još gore je, ima još jedna teža stvar. Moj otac oženjen, četvrto godiše bio. Pa im’o sedmjero djece, i ženu, i majku. To znači prvi brak. Pa mu je šestoro djece, i žena, i majka otišli u Šormance u jamu, a brat ubijen na kućnijem pragu. Pa je ponovo nas devjetoro ima, ja sam najmlađi, gdje opet njihovi sinovi mene su mučili i mog najstarijeg brata. U Lori kad smo došli, tu sam proveo nepunih mjesec dana. To je bilo 150 godina. Taj minut jedan, to je vječnost bila. Meni je svaki sat bio, a ne dan, isti, što se tiče torure i mučenja. Gdje su mnoge stvari, pa kako da se izrazim, najvulgarnije sam radio stvari. Kad su mene i brata svezali i na struju, morali smo jedan drugom penis u usta...
Bojović Dobrivoje: Jesam, jesam ja sam najduže, bio sam godinu i dva mjeseca. Tu sam možda jedan dan provjeo u tom bloku C, dokle nije ovaj, dokle druga smena nije došla Anđelko Jami. Njih sam upozn’o i stvarno se pitam, da li stvarno čovjek može, od svih policajaca koji ću kasnije nabrojiti, da li stvarno čovjek može da bude sadista i ekstrjem, i šovinista, ki ne znam kako bih ga nazvao. A bez ikakvog povoda. Da sam ja počinio nekakav zločin, kkoji ću se kasnije nadovezati, da sam bio na sudu i da mi ništa nikakve argumente mogli nać, bez ikakvog povoda da oni se tako mogu iživljavati na nemoćnim ljudima. Tući, maltretirati, ubijati, progoniti. Da se ne može čovjek sjetiti tako nekoga da bi zlostavljao. Sad kad bih htijo, kad bi dobij’ao Nobelovu nagradu, ne bi čovjek mogao da se sjeti da se tako iživljava sa nekakvim čovjekom ili šta ja znam.
Kovač Vukan: Vojska koja nas je zarobila bila je regularna hrvatska vojska, koja je nosila oznake hrvatske vojske. Jedinica je bila splitska 72. vojna bojna policija, tako da, general koji je sada u penziji, a tad zvani natporučnik Jelić komandovao je jedinicom koja nas je zarobila. U jutarnjim satima čula se ta puščana paljba, gdje su naša dva čovjeka ubijena Lazo Srbojević, Uzulan Stevan. Ostalih, nas šesnaest je zarobljeno. Znači, odmah kad su nas spakovali u kamion, krenuli smo puteljkom ispod sela preko jednog mosta na drugu stranu polja. Pored jezera Hutovskog blata došli smo, pored neke komande, tu su nas zadržali jako kratko, posle smo produžili. Vjerovatno po naređenju tog mesnog komandanta na ratištu. I kroz Metković su nas sproveli do Ploča. Kroz dva tri dana su nas obećali da nas vode na neku razmenu prema Ljubuškom. I kažu: a vi ste sretni, vi idete u razmenu, idete kući, dva dana ste bili tu. No, međutim, nakon tri dana vežu nam oči, vežu po dvojicu. Isture vani. Ne znaš kud ideš, padaš naglavačke. Ugurali su nas u autobus, stari gradski autobus, znači, onaj koji nema one visoke naslone, već one niske. I po dvojica smo sjeli u taj sic vezanih očiju, i međusono vezani lisicama i vezani za to sjedalo. Put je trajao nekoliko sati, na par mjesta smo se zaustavljali. Tu gdje smo se zaustavljali bilo bi nam prjećeno, udaralo bi se šakama, noževima: daj mi ovoga, daj mi onoga, pusti mi ovoga da mu otkinem glavu, onome uho, onome izvadim oko. I to je trajalo tako dugo dok nismo se zaustavili. Kad smo se zaustavili, našli smo se u jednom betonskom zdanju, nismo ni sumnjali da je to neka ustanova, već smo odma’ razmišljali da se radi o zatvoru. I činjenica, bio je to zatvor Lora u Splitu.
Hamović Borislav: Ugledao sam svjetlo dana, ali nisam znao gdje se nalazim. Dok nam nisu rekli na čekanju: dobro nam došli, e ovde ćete i završiti. Po nekom gledanju i usporedbi mom, bila je Lora splitska. Nje sam se sjetio, aktivne vojske i prije raspada Jugoslovenske vojske, kako su davili na tenku Sašu, po prezimenu je bio Makedonac, ne znam. Tu smo uza stepenice ušli, ja bih to nazvao, jednom mašinom za uništavanje ljudi. Kroz koju je stvarno trebalo proć i preživjet. Za strahote i golgote koje sam preživio u Splitu, mogu reći i ako bih zgrješio nešto, ja sam od ovije, koji brzo pamte, a još brže zaboravljaju. Ali, ovo ne mogu zaboravit nikako.
Deretić Veso: Onda su nas tu ispitivali. Meni su našli ikonu Svetog Vasilija i naćerali su me da je progutam. To je, nije baš mala, kao metalno pet konvertibilnih maraka, tako nešto. Morao sam je progutat. Onda, tu su nas ispitivali, bili, bili, bili, bili. Automatski odmah, nemajući potrebe, skočili su na nas. A gdje smo bili? Odvucali su nas, nismo mogli da hodamo. Znači odvucali su nas bukvalno, odvucali su nas u taj zloglasni C blok u Lori. Baš u zlogasni C blok. Znači tu te ne pokazuje Crvenom krstu, to je blok za mučenje. Nemaš kreveta, hrane, na primer, prolazilo je od hrane po tri dana...po pet dana, a vode je prolazilo po tri dana. Apsolutno nemaš ništa. I tu na primer, to je, kako da kažem, isto kao zoološki vrt.
Babić Mirko: Lomi, bije, baci te u nesvjest u klozet, po umivaonicima, i onda kantom vode, onom protivpožarnom od deset litara, krene na tebe vodom za vrat vodu. I ako se tada ne razbudiš znači, ako se tada razbudiš tom vodom, onda, onda te, onda si znači i dalje u besvesnom stanju, onda te udara nogama, čizmama. I onda te budi bolom većim, nego što si pao, nego se onesvestio.
Čaušić Slobodan: Najteži trenutci moga života. Proveo sam ih izuzetno teško. I ne bih nikad, nikom, ni najvećem dušmaninu, pa čak ni onome koji me je mučio tamo, ne bi’ mu zaželio to. Dovedeni smo u Loru, primljeni vezanih očiju, gdje smo morali dić ruke uz jedan zid, kada su nas odvezali kao da beremo grožđe. Tu je počelo naše prvo batinanje. Znači sa istegnutim mišićima tukli su nas vojničkim palicama, šakama, nogama. U jednom momentu su nas izdvojili, izdavajali jednog po jednog, da bi nas...upisivali imena. Svak je svoje dragocenosti morao da preda klečeći komandiru smjene, a sa strane nas je bio i tukao Anđelko Botić, stražar. Ponekad bi utrčao i ovaj Gudić, koji je za mene bio, njihova smjena je bila najgora smjena koju sam ja vidio. To su bila prva maltretiranja. I odatle kad smo počeli tako je trajalo svaku noć i svaki dan, sve dok nismo razmjenjeni.
Ovčina Ismet: Ako ne budemo slušali i ako ne budemo ponizni, da ćemo svi završiti u Kevinoj jami ko i ostali. Kao i mnogi drugi kaže, koji su prije vas završili. Kad smo stigli u Loru pitali su: okle vi muslimani? Pa, ja sam rjeko, svak brani svoje mjesto. Njima nije to bilo jasno. Ja sam njih pitao: Okle u vas u hrvatskoj vojsci Srba i muslimana? Bio je jedan iz Nove Topole, njega su tuklii, ubili Boga u njemu. Gorijan Dušan, bila mu je glava ko televizor, plavo. Ja ne znam, ja ne vjerujem da je živ, sumnjam da je.
Kovačević Jelenko: Bejzbol palicom tukli. Pa priključivali telefon. Znači prikači za uši i okreće da te struja samo drma, samo pojačava. Tako sve dok ne istroši baterije. Pa bi onda, donio neki televizor, koji uopšte nije imao ekrana i antenu. I sad smo nosali taj...i antenu, mi smo morali nosati jednim drugima da gledamo sliku, koja nije postojala. I onda bi morali reći: dobra je tu i ostavi i drži. Ovaj bi morao držati. Posle bi mi morali da prepričamo šta smo gledali na tome televizoru. Koji je bio film, koja je bila serija i tako.
Tripković Damjan: U C odeljenju ili C bloku, kako su ga zvali to nije, ne može normalan čovek zamislit šta se tu dešavalo. Bio je Drago Damjanac i neki Rasterdof Fejzo, oni su radili kao građanska civilna lica kod vojske. Ufaćeni su u Mostaru i dovezeni doli. Oni su, oni su, vezani lisicama za vrata željezna. Ali, su bili jaki trideset i koja godina čak, evo u meni je metar devedeset šest, ja mislim Drago Damjanac da je viši od mene, Fejzo nije. Ali, su iskidali lisice od udara. Nji su mučili. Dalje, kad su ih doveli, to sam očima svojim gledo, ja mislim da je jedan taj pilot umro, bio sam mu sa ženom u Beogradu, gdje je čovjek bio ranjen u kuku (pokazuje na kuk i nogu), gdje su onu šipku što se čisti cjev od puške vadili, gdje su mu je ovdje zavlačili (pokazuje na kuk i butinu) kroz onu kost, ili kroz meso, ja ne znam kud je ta šipka išla.
Ovčina Imset: Tukli su pilota jednoga, tukli su ga non-stop, taj je pilot poginuo. Čuo sam da je poginuo kad je razmenjen. Prilikom nekom helihopterom, tu negde kod Beograda.
Bojović Dobrivoje: Tu je dalje nastao pakao. Tu je nastao pakao. Tu sam kasnije našao i ovi iz Trebinja momaka koji su bili. Bilo je od svakle u zarobljeništvu. Jer, nisi mogao tamo da se upoznaješ, ko si, kako si. Nego, onako, slučajno mimikom. Da progovoriš neku rječ, jesil progovorio odma ....Gonili su nas na razne, razne muke. Dase šamaramo između sebe, da ulazimo u kuće, da lajemo, da guramo nekakav betonski balvan ima u njemu sigurno, bilo je tona. Da mi njega pomerimo odavde možda jedno sto metara. Ni za šta taj balvan ne treba
Deretić Veso: Nismo mogli uopšte da stojimo normalno, nikako, kakvi. U wc nismo imali ništa, nismo imali...niko. tek nakon osamnaest dana prvi put sam ja otišao u wc. I to nije bila neka stolica. To znači apsolutno organizam nije imao šta. To je, to je...ja ne znam, to je strašno. Sad, gledam svoga kolegu pored sebe, nemaš ogledala, nemaš ništa toliko je to smrša čovek, toliko je to...nikakav. I onda sam gledao one slike iz Jasenovca i ono, tačno mi dođe ona slika iz Jasenovca. Ono gledam svoga kolegu, znam ga, prijatelj mi, znam ga kakav je sve. Ja sebe ne mogu da vidim ono, ali diram se rukama, vidim kostur, znaš. I ovaj, a ove kolege gledam to su kmosturi, živi kosturi. Samo one slike Jasenovca, to mi samo, kako se ta istorija, kako se to ponavlja. To kruži samo i nikako da se to očisti, da to bude normalno. Đe je tu neka normala, nema je, strašno nešto. Strašno, strašno.
Tripković Damjan: U mene su bili bubrezi, pa u ni u kakve žene sise nisu bile ovako. Brata rođenog od prvog dana nisam mogao, ovako sam (jednom rukom podiže gornji kapak, drugom donji kapak oka) oči otvarao, ovako da bi’ vidio. Samo sam po govoru ove komšije koje su zatvorene poznavao. Toliko sam bio unakažen pa sam tu petnaest dana dobio kaznu, gdje bi me ujutru izvjeli i u Sunce da gledam, do tri, četri sata. Dva, tri metra od mene je česma. Odavije vodu, ne da m i ni vode. Gdje sam molio kolegu, brata ovog, onog ko more, da mi se pomokri. Pa kad bi bilo malo da popijem, to mi je bio spas. Tu sam bio žestoko, i žestoko maltretiran. Kesu govana, mokraće, na vrat, mrak, metne ti na glavu, on čarapu navuče i ne poznaješ ga i onda te bije. Ne znaš s koje strane će te udarat. Gled’o sam čovjeku uho kad sječe u Loru u Splitu. Ta, sitnica je bilo ove stvari, ali degenek, meni je više bilo otutnjalo, il’ udar’o po meni il’ po’ zemlji, nisam osećao više bol, jer sam vazda bio utrnuo. Pa eto možete misliti kad sam došao majki i ženi na dva metra, čovek im faća muštuluk: evo vam Damjana. Obe: đe je? Dijete mi ni jedno nije htjelo i tako dalje. Sa sto i nekoliko kila, spao sam na šeset i osam kila. Mislim...
Kovač Vukan: Dođe upravnik zatvora Tomo Dujić i kaže: ajmo svi van, u krug na kupanje. Uključe vatrogasni šmrk, mi goli do kože prislonjeni uz zid, na nekih pet do deset cenata i sa tim vatrogasnim šmrkom dva, dva i po cola sigurno je bila debljina te cjevi, sa mlaznicom udara vas po leđima. I kad vas taj mlaz lupi, jednostavno, lupite na zid i razbijete nos ili bilo šta drugo. Dok je to trajalo sa zatvorskim stražarima puštali su određeni broj ljudi, i u civilu, i u uniformama. I jednostavno im kažu: izvol’te gospodo, osvetite se za svoje poginul, ranjene i tako dalje. Tako da je tu, mi smo u jednom momentu govorili sami sebi, razmišljajući: evo, ovo je serijsko batinjanje. To je trajalo do dugo u noć. Premlaćivanje koje je trajalo čitavi Božiji dan, čitavo popodne, do sutri dan ujutru. Nije bilo spavanja. Sutri dan, ujutru, odma’ ujutru rano izvede nas, izvedu nas vani, unutra tog zatvorskog kruga, koji je bio možda, jedno petnaestak sa dvadeset, metara ograđen betonom i gore sklopljen sa bodljikavom žicom. Praktično da ni ptica ne može da pobjegne. Niko o tome, naravno, nije ni pomišljao. I, Ante Gudić izlazi sa lijeve strane od izlaza, niz stepenice, postojao je prozor, setija prozora jedan do drugog ćelija. On bi ostavio tu svoju rukavicu koja je bila crne boje i iz koje bi virili prsti. Jednu bi ostavio, jednu bi držao na ruci i pitao: gospodo, ko mi je ukrao rukavicu? Normalno, niko nije ni pokušao bilo što da uzme. No, međutim, to mu je bio jedan od razloga da nas batina. Tu je nastavljeno batinanje cjeli dan. Tako da je to možda bio jedan od najtežih dana za sve nas.
Čaušić Slobodan: Palica je bila za mene najgora stvar koja se može u toj tuči upotrebiti. Noga za vrat, udarci nogama, to i nekako. Posjebno je im’o ovaj Ante Gudić, da odvede u wc ili kako je on prvo kazao: ko mi je ukrao rukavicu? Ukrali ste mi rukavicu, aha. Sad ću ja nać ko je. Dođi ti ’vamo. I onda odvede u wc. I mi smo morali da uhvatimo se za za šipke od pisoara, da se odmaknemo, razmaknemo noge i onda je on tukao palicom do besvesti.. svi smo to prošli. Baš taj Botić izveo me je, i za uvo, da kleknem u njihovu prostoriju gde su oni čuvali, da lovim miša. Doslovno mi je rekao: Zovi, ovde je ispod otrčao miš. Ti imaš da ga zovneš, međutim, to je hrvatski miš i treba da mu odaješ poštovanje, da ga moliš da izađe. Ne smiješ da povisiš glas, jer to je hrvatski miš. Tako sam morao da klečim i da molim miša da izađe. Ako bi samo za oktavu dig’o glas malo jače, oni su me svi tukli nogama, jer ja sam bio na podu. Koga će bit, i šta će, i ’oće li se ikada vratiti, to je bilo pitanje. Svi smo se mi borili za naše živote. Jer samim tim dolaskom u Loru smo našli nekog, čuli smo nekog aktivnog vojnika koga su oni tukli, kako su ga oni zvali Orlić. Momak je bio između osamnaest, devetnaest godina koga su oni bili, bili, bili. Samo je jedno jutro došao ovaj Gudić i rek’o, kaže: Više vam Orlić neće smetat. Noćas je umro.
Babić Mirko: Mene je šikljala krv iz usta, iz nosa, padao onako i sve je hodnikom, trag moj ostajao krvi ugrušale. To je bila nenormalna vrućina. I nekako su me digli, bila su samo dva pilota u ćeliji još, tri Trebinjca i nekako su me digli gore na treći krevet u ćeliji, oni vojni kreveti na spratove. I ovaj, i on je mnei došao, taj nitkov, taj Ante Gudić, koji sad izdržava kaznu. Znači, pravda će ga ipak kad tad stići, ili sudska, ili Božija. I mene je šćero s toga gornjega. Morao sam se ponovo vratiti u hodnik, i sve svojim jezikom da svoju sopstvenu krv da ližem. U klozetu đe me obar’o, đe se gazi, đe se znate šta je wc, sve sam vam s tijem kazao. Sve sam svojim jezikom, svoju sopstvenu krv morao da poližem. Ljudski um ne može ni izmislit, što mogu oni da izmisle. Šta su sa nama radili, kako su nas mučili, na koje su nas načine stremili. Tako, uglavnom da su nas gonili na pedeset kila. Pedeset šest sam ja, konkretno, kilograma imao, dok sam bio, proveo u Lori. I to su jedne muke, golgote. To te bije svim i svačim. Dovodi autobusima grupe iz Metkovića, iz Splita, žene, djecu, starce, dolazi vojska s ratišta, bije nas. A sve se to nekako može trpjet, kakvi su udarci, kakvi su udarci, kakva su mučenja i načini mučenja od strane vojne policije, čuvara, koji su nas čuvali u vojnome zatvoru. Tu su ljudi umirali od muka, batina...
Hamović Borislav: Vrijeme provedeno u Lori ja nisam uspio ni oka sklopit. Čovjek ako se može okamenit, vjerovatno se tu okameni.
Deretić Veso: Znači, naljepljepi se košulja i on naiđe i onda ti samo trgne, odljepi onu košulju, otvoriti krv sve, to je strava. I onda pendrecima po leđima, po tijem ranama. To je strava jedna, strava jedna. To je...ja ne znam, ne mogu da vjerujem to da normalan čovjek može da radi. Pa ne znam šta da sam ja uradio, da znaju da sam uradio nešto, pa da mi to rade. Pa, to je van svake pameti.
Ovčina Ismet: Uvjeli su u jednu malu kancelariju gdje je bila oprema za zarobljenike. I bio je jedan sto, stolica i dvije stolice. Preko, on je sedjeo u ćoši Selamnović, ima je aparat jedan mali. Ima ko kazaljka neka dokle (kažiprstom pokazuje) dokle se pojačava struja, a dolje ima nešto kao slično u zubarsko, pedala ono, pojačava nogom. Stavio ga je, polio ga je vodom, nasuo mu vode u čizmu, u čizme, prikopčao ga za uši i za noge. I onda ga je natjerao da obuje čizme i pojačavao. Tako da je jači efekat kad je voda. Vidijo sam da se grči, rječ ’oće da kaže ne more da se izgovori rječ, od struje. Samo se grči. Znali bi nas tuć po prstima. Stavi ruke na sto, pa palicom po prstima, tuče po po sata. Posle tuče bi nas nagonili da skupljamo borove iglice. A ne morete skupit, otekli psrti, ne morete uhvatit...ma kakvi. Ne mogu ruke doć deset dana na, na meru. To je bilo skoro svaku noć. Poreda te, sve, udariti šamar, po jednoga, dvojicu preskoči. Dođe upravnik pita: Ko nije dobio šamar? Morate reć: Nisam. Znaš šta te čeka. Izađeš, dobiješ ponovo šamar. ’Ajde sada u ćeliju gledao sam kad je Dobrivoja i Novicu, stavili u kućicu, lajali su režali jedan na drugog, lajali. I naterali ih da ujedaju jedan drugog. Novica je ujeo Dobrivoja za uho, prolijo mu krv, tu negdje na uhu.
Čaušić Slobodan: Upravnik zatvora, Tomo Dujić izveo me da priznam šta mi radimo sa hrvatskim zatvorenicima ovde. I počeo je da me tuče drvenom palicom po slabinama, tako da sam se ja počeo unesvešćivati. Unesvešćivo sam se četiri puta. A budio me je udarcima po rukama ovuda (pokazuje na nadlakticu), me je udarao. To me je budilo tri puta. Međutim, četvrti put ni ta stvar me nije mogla uopšte razbuditi. Polili su me vodom da dođem sebi. U takvom stanju sam odveden u...sam otišao umio se, , i onda su me ponovo u hodnik izveli da tučem vojsku istom onom bejzbol palicom, kojom su tukli oni mene.
Kovač Vukan: Znači, od svih tih mučenja, čak su nas međusobno provocirali za vreme večernjih sati, da se u hodniku međusobno bijemo glavama kao ovnovi. Tako da bi morao neko od nas da padne na zemlju. Tamo je stajao jedan kadin plastični, plastični škip, kadin, lavor, kako to već ko zove, od krvi. I ovaj meni kaže: ajde pokupi to operi. Ajde dobro, mislim donosi neku hranu i tako dalje. I ja to operem i ugura me u jednu prostoriju. Leg’o me na taj stol, ja legnem, kaže: ne tako. ja okrenem se na stranu, kaže: ne tako. ja na drugu, ne tako. A on sa onom bejzbol palicom, kaže: potrbuške, majku ti jebem! Legnem ja potrbuške i on mene udara i kaže: naprijed, naprijed. Ti onako puziš, puziš po stolu. Dok mi nije, znači, prijedni dio priješao preko ivice stola. A taj kadin je bio ispod. I on kaže: E, sad ćeš četniče da čekaš dok napuniš kadin krvlju. Uzeo je vojnički nož, onaj od puške koji je sa jedne strane hrapav kao pila i lagano me zarezao ispod vrata, ispod grla. Tako da, rez je bio toliko mali, da bi možda svakih, jedno tri četiri minuta možda kapnila po neka kap krvi. Tu sam možda stajao nekih pola sata, sat vremena, dok se u jednom momentu nije neka panika unutra zatvora čula, galama, neko komeškanje. I, upada čovjek unutra i kaže: Šta hoćeš majku ti jebem, hoćeš i ovoga da zakolješ? Kaže: Došla je inspekcija, goni ga odavde.
Ovčina Ismet: Iz Trebinja je došlo posle nas tri meseca, došla su petorica: Kusturica, Bilalović, Ćustović, Popović Drago Hrvat njega su tukli, isto ost’o u Republici Srpskoj u vojsci bio. Njega su tukli kao Hrvata što je...što je Hrvat bio. Njega su tukli mnogo, Kusturicu su tukli, prebili, nos mu slomili, kost. Operisali su ga bez lokalne anestezije, isporavljali mu nos. Muke im’o čovjek, nije smio u bolnicu ponovo da mu izvade tampon iz nosa, kad je treb’o, no je sam izvadio.
Tripković Damjan: Taj Tomo Dujić, valjda je trenir’o kako sam ja shvatio. Ja nikad njegov lik ne mogu zaboraviti. Okrenuo se u zraku, skočio dva tri puta, kad je zapuc’o ovoga, oma je u zid. Između ostalog, još ću jednom ispričati, što sanjam danima, noćima, što mi nikad to neće izaći, da živjeo trista godina. Dole, kad tri Crnogorca su bila i nas odaju. Ti Crnogorci su bili, sva odjeća bila isječena svukud, krvavi. U jednom momentu, naslonijo je ja sam stjek’o utisak palicu, da je oko igralo u oviga Crnogorca, pa sigurno jedno, meni je to, deset minuta, malo.. Ali, sigurno je oko igralo dole na podu, pa sigurno mogu reći pet minuta. Ali, svugdje ja kažem deset, meni je to bilo vječno. Tu smo ih vidjeli, sutra niđe više nikad nijesu ni nađeni.
Deretić Veso: Nama govore: dobro ste prošli. Kako smo dobro prošli? Dva dana, dvojica fale već, niko ne može na nogama da stoji. Kad međutim, prije naše je bila grupa, ja mislim, otprilike dva dana, tako Crnogoraca. Šavnička grupa, ja mislim, tako su je oni zvali. Povadili su ljudima oči. Prvo su, nema šta im nisu od batina, mrcvarili, nema šta im nisu radili. Malte ne, da su neki molili i za smrt. Onda su im povadili oči, jednom su ostavili jedno oko, da gleda kako vade drugima, kako im vade oči. I onda su ih preklali, uši otkinuli, jezike, nos. Iskasapili ih na komade, baš bukvalno, na komade.
Kovačević Jelenko: Što sam čuo jauke i krike, Crnogorce su najviše tukli.
Tripković Damjan: Vratio nas opet u ćeliju, gdje je došao Tomo, tad mi je pištolj gurnuo u usta, prislonio me uz zid. Ja sam pozdravijo se bio popa Perković Zorana, taj Perković Zoran, on je rodom od Sarajeva negdje gore. Ali je bio na službi u, u...malo vani, tamo negdje, šta ja znam Kupres. I: ispovjedi ga pope. I pop me je ispovjedio i on je stvarno repetirao. I ja ne znam, kako sam, šta je, eto, nije me ubio. Ostao sam živ.
Barišić Mario –
bivši komandir vojne policije Šibenik: Vidio sam pravoslavnog svećenika, video sam, bila je, ja mislim četvorica pilota bivše JNA da su bili i oni. Bile su neke žene i tako. To je bilo jauk, zapomaganje. Bože sačuvaj. To, kada sam vidio u kakvom je stanju onaj pravoslavni svećenik, jednostavno ne možete zamisliti da to mogu normalne osobe napraviti čovjeku.
Ovčina Ismet: Ja mislim Jeličić iz Trebinja da je ubijen tu, da je knežević ubijen jedan, da je imao džudo klub svoj u Splitu, da je ubijen iz pištolja na kapiji. Slavko Salmanović mi je pokaziv’o rupu na elementu gdje je metak makaro kalibar, makaro pištolj marke, jedanaest milimetara kalibar. Pokušao je da preskoči preko kapije i na kapiji ga je upuc’o. I pokaz’o mi je dolje drugi elemenat od asfalta, magacin ima gdje preko asfalta rupa ostala u elementu, pokaziv’o mi je taj. Ko ga je upuc’o ne znam. Stvarno.
Kovač Vukan: Znam da su tri naša sugrađanina, Dušan Jelić, sigurno ubijeni u Lori, a ova dvojica Lepava i Čučaga zarobljeni su sigurno od ove 72. vojne bojne policije i živi dovedeni do Metkovića, Ploča. A njihova daljna sudbina je još uvijek i nama nepoznata. Znači, neo će morati u ime Republike Hrvatske i uprave vojne policije koja je djelovala na tom području, da nam da odgovor, šta se desilo sa našim sugrađanima i našim kolegama.
Majić Tonči –
Dalmatinski komitet za ljudska prava Split: Ljeta 2002. započelo je prvo suđenje, bolji znalci situacije u hrvatskom pravosuđu unapred su znali da suđenju preti propast. Upravo zato što je za suca određen, sad već notorni Slavko Lozina. Nama laicima njegovo ime i prezime ništa nije značilo. Ja sam čak bio uvjeren da, s obzirom na to, kako su snažna svedočenja i kako je velik broj judi koji su spremni svjedočiti, da neće biti nikakvi problem, koliko god sudac bio pristran da on neće imati manevarskog prostora. Međutim, kad je Lozina progovorio, kad smo mi vidjeli da je to zapravo jedna redikulozna osoba, da je to zapravo, bila jedna lakrdija od suđenja. Da se on izvinjavao i dodvoravao čitavo vrjeme osuđenicima, njihovim odvjetnicima. Da čovjek, naprosto nema, niti jedan prosječan procent inteligencije, da blagogovoreći kažem.
Snimak suđenja
Slavko Lozina: Evo vidite da su ispunjeni uvijeti da bi krenuli u postupak. A ja kao predsjednik vjeća pozdravljam nadočne, gospodu i gospođe. A, također, s obzirom na prigodu u kojoj smo, koristim prigodu ovdje da u ime svih nas, ja se nadam da smo solidarni i čestitamo našoj reprezentaciji na uspjehu koji je postigla pre par dana. I da smo uza nju. Eto samo toliko a sada idemo na posa.
Majić Tonči –
Dalmatinski komitet za ljudska prava Split: Onda se postavilo pitanje, što napraviti u toj situaciji. I tužilaštvo je povuklo, ja to zaključujem, meni to nitko nije kazao, ali mislim da je povuklo najpametniji potez. Oni nisu širili optužnicu, nego su se zadržali na optužnici za ubosjtvo nekolicine splitiskih Srba koji su bili civili. A vojnim zarobljenicima, oni su odlučili ne baviti se, jer bilo je jasno da će sudac Lozina, ako bi uopće bio prisiljen osuditi ove zatvorske čuvare izerći neke blage, simbolične kazne. A u pravu postoji pravilo: ne bis sinidem. Da ne možete dva puta odlučivati o stvari o kojoj već pravomućno odlučeno. I oni bi zapravo, trljali ruke i smijali se u brk svima nama. Na ovaj način bi, po meni, mudrim manevrom tužilaštva zadržalo se suđenje samo za suđenje za civile. I računalo se, čak i ako Lozina u tome i uspije u svom naumu, oni će novom optužnicom krenuti za stradanje ratnih zarobljenika. Onda u jednoj drugoj fazi za zarobljene civile iz okoline Kupresa i tako dalje. Dakle, ne bi morali izgubiti čitav slučaj. S druge strane, ja sam predstavnik jedne nevladine organizacije bio u situaciji da djelujem prilično samostalno, odlučio sam doprinjeti maksimalno miniranju toga postupka, na način da sugeriram svedocima da ne dolaze na to suđenje. Sudac Lozina je u nekoliko navrata pozivao svjedoke iz Srbije. Međutim oni se nisu odazvali tome suđenju. Na kraju su optužena osmorica zatvorskih čuvara, čak je i sudac Lozina bio prisiljen priznati prilikom čitanja presude, da se u Lori zaista desio zločin, ali da samo suđenje nije uspjelo pokazati ko su konkretno njegovi izvršioci. Zbog toga je svu osmoricu oslobodio. Pri čemu treba napomenuti da je tada zapovjednik bio u bijegu Tomislav Dujić. Da bi do nekolko godina, kada je suđenje nakon odluke Vrhovnog suda, koji je ukinuo Lozininu presudu, ponovno otpočeto, kada je izdat novi nalog za hapšenje. Sad već sud, odnosno policija, nisu uspjeli doći do više od četiri zatvorska čuvara. Ovaj put su čak četvorica pobjegla.
Ako mogu komentirati, među onima koji se trenutno nalaze u zatvoru, uglavnom se nalaze oni, koji zapravo i jesu najodgovorniji za zbivanje u Lori, izuzimajući tu još jedino Tomislava Dujića, kojeg zatvorenici opisuju kao najgoreg mučitelja. On je u bijegu sa još trojicom kolega. Međutim, osobno, nisam toliko razočaran zbog njihovog bijega. Jer mislim da ovi koji su u zatvoru, njima barem teče zatvorska kazna, pa će jednoga dana i isteći. A, ovima koji su u bijegu i u čijoj koži se nitko normalan ne bi želio nalaziti, njihova još nije počela ni teći. Oni onoga trenutka kada se vrate, oni će morati služiti od prvoga dana zatvorsku kaznu. Neposredno je zapovjedao lorom Mihailo Budimir, on je bio zapovjednik te 72. bojne, takozvane vojne policije. Međutim, najodgovornija osoba je, u svakom slučaju bio zapovjednik i osnivač Hrvatske ratne Vojne policije, kasnije general Mate Laušić. Mate Laušić je, ne samo morao znati, nego je danas već poznato da je i znao za dešavanja u Lori.
Hamović Borislav: Zvali su se Anđeo Botić, Ante Gudić, pogotovo upravnika Tomislava Dujića ne mogu zaboravit, kao i njegovu suprugu Tanju.
Bojović Dobrivoje: Ante, Anđelko, Ban, Sulejman, Tonči, da ih ne nabrajam, Tomo, Giljanović, Saša Vidović.
Ovčina Ismet: Tomo Dujić je jedan bio, on je pobjego, za njim je potjernica raspisana. I sada ja mislim, ne zna se gdje je, dok nije došao Tadija Bokanović. Bio je taj zamjenik jedan, Vanja se zvao, prezime ne znam, samo Vanja su ga zvali, on je dozvoljav’o stražarima pojedinim da nas tuku, najviše Sulejman, Zlatko Stamanović i Tonči Mrkić, od stražara. Oni su najgori bili. I bio je vozač 73. bojne zapovjednika što je vozio Budimira, on je isto tuk’o, na svakom koraku, Giljo jedan.
Babić Mirko: Dovode tamo njihove švalerice, ženske. One nas isto tako muče, neka Tanja izvesna, to je, kako sam kasnije saznao, bila ovaj supruga oni zapovjednika zatvora, Tome Dujića, koji je sad u bjekstvu. Ona je izmišljala takve grubosti, takve muke, žensko tako da smisli, a ne može niko ko žensko. I, ovaj, da nas muči, da nas gađe. A znate šta, skine nas gole, skine nas gole, i sad mučite deset sati navečer, i ovaj, tako slomljen, tako ubijen, prebijen, od pete do glave niđe nisi mogao stavit kažiprs da nije sve bilo plavo i modro kao tinta, kao mastilo. I onda dođe i kaže: ’ajde sada četnici su se bavili sportskim zadaćama i sad ćemo da vas malo tuširamo. I oni puste hidrante one F 100, ona mlaznica i mi, skine nas potpuno gole, a gore ima krug je pravougaonog oblika i gore bodljikava žica sa onim ovako natpustom. I gore...su ovako natpustom i ovako su govorili da stavimo gore hlače, pantalone, da se ne bi nakvasile. To je četri metra visine. I sad te on šmrkom onijem tuče, a oni se amo, sakrije se i pripremi, recimo, opeke lomljene, cigle, klocne, drveća, boca, svega, i ovaj, ona je to radila. I onda: e sad ste se okupali četnici tijem špricem i sada da dovatite hlače, obucite se. I mi skačemo gore, gdje ćeš dovatiti četri metra, bolan, slomljen čovjek. Svi polomljenih rebara. I mi uskačemo da digneš svoju odjeću, a onda te ona dolje gađa oko članaka, cevanica sa tom ciglom, su čim stigne.
Tripković Damjan: Šta mi je radila, posebno ta, njegova žena. Al’ to je svako veče bila tortura, svaki dan, svaki. Da ne govorim mnoge neke stvari, mnoge neke stvari.
Deretić Veso: Poslije njenih batina tolikih, došla me je pitala me kao: Čedo bi li silovao, znaš kao, samo ako kažeš, bi, dobijaš batine. Ako kažeš ne bi, isto dobijaš batine. Svakako dobijaš batine. To je, to je strašno nešto bilo. I onda me stavi na koljena i na ruke stane. Stane mi stražar čizmama na ruke. Kaže: mrdneš li se, prste ću ti otkinut
sve. Otkinuću ti ruku. I onda daje pendrek, ima sad pendreka nekih malih, ima velikih. I onda udara, bije te, bije te dok se nisi onesvjestio. I onda su mi okačili lisice, pa me okače za rešetke i visim gore. I onda me udara po bubrezima, baš ta zenska.
Kovač Vukan: Jednom nas je ona okrenula da gledamo u zid. I ona nas je, znači, između naših glava pucala iz pištolja i svi oni rikošeti od rasprsnutih metaka su nams e zabijali po licu, po grudima, jer smo bili goli, nagi, potpuno nagi ispred nje. I u jednim određenim momentima, on bi pit’o: bi li ti ovu gospođu, da oprostite na izrazu, ako bi kazali da ne bi, onda udara. E zašto ne bi, šta njoj fali? A ako bi rekli da bi, onda imate obrnutu situaciju. Onda vas bije: E što bi ti moju ženu, i tako dalje.
Babić Mirko: Onda recimo, ona je konkretno radila, te se jedne noći sjećam, kad smo trčali ovako pravougaoni krug i trčali smo u redu, pjevali ustaške pjesme, i sad kad dođeš iz ovog lijevog ugla dvorišta prelaziš ovo desno, ovde je bila kao neka kapija, tranzitna njihova za automobile, i kad dođeš u taj recimo desni ugao na jedno metar, ona iz pištolja taf, preda te puca. Znaš, a ti trčiš, ne smeš smanjiti brzinu. Ko da je misliš gled’o neko od nas oće li nas potrefit, neće, samo da prije dušu pustiš ono koje smo preživjavali..
Majić Tonči –
Dalmatinski komitet za ljudska prava Split: To je...to je zanimljiva epizoda u čitavom slučaju Lora. Naime zatvorenici su po zlu upamtili i jednu žensku osobu. Bila je to žena koja se predstavljala kao supruga Tome Dujića. I za mene osobno nema nikakve sumnje da je ona to i bila. Na desetke svjedoka upamtilo je, kako ih je ta žena mučila. Kako je bila prisutna, a čak je bila i aktivna prilikom spajanja zatvorenika na struju. Zanimljivo je da su mediji, se pre otprilike godinu dana, dakle 2006. počeli interesirati za ulogu te žene. I objavljeno je nekolko članaka o njoj. A spomenuta je i u jednoj udarnoj emisiji hrvatske televizije. Ona, odnosno njen odvjetnik, ne samo da su pokušali demantirati, nego su čak nedavno i uložili tužbu protiv "Slobodne Dalmacije". Ona je tućila medije, što je po meni, izuzetno drsko, tražeći odštetu za patnje i boli koje su joj takvi članci nanjeli. Iznos je relativno beznačajan. Nije neki jako visok iznos. Mislim da je ona naprosto željela ušutkati medije. I upravo zbog toga je važno to suđenje, da se već u njemu utvrdi, da se zaista radi, odnosno, radi li se zaista o njoj. Meni nema nikakve sumnje da je to upravo ta osoba, jer mi je totalno fantastično da bi, to je zapravo znanstvena fantastika, da bi neka osoba u ono vrijeme kada je ona zaista radila u Lori, i bila u uniformi u Lori, da bi se neka druga osoba pored nje žive, predstavljala njenim imenom i prezimenom, i kao supruga zapovjednika Lore, Tome Dujića. To naprosto je priča koja ne drži vodu.
Bojić Dobrivoje: To ti je ovaj...što je najteže od sveg toga u Lori bilo, to što ti je Anđelko Bocić doveo je Luku jednoga Hadžića, Hadžića, ovo, ovo stvarno ne mogu zaboraviti nikada, dok sam živ, života mi. Doveo jednoga Luku Hadžića, on je veseljak umro posle razmjene možda jedno godinu, dvije dana, ne znam tačno. On je umro od posljedica uboja...Naćerto me je Anđelko, Ante pardon, Ante i Anđelko bili su oba zajedno u toj smjeni, naćero me je da pušim tom Luki penis. I radio sam to, vjerujte da sam to radio u Lori, lično ja. To da je živ Luka veseli Hadžić, to bi mogao....Vjerujte, vjerujte, to jes, to jes jezivo, to jes jezivo i pričat, a ne radit. Ali, ja sam se tad osjećo, pa da li je to u nekom više stra’u, da li je to više stra’ u kosti. Ja sam, ja sam uišo, ja sam to normalno prihvatio kao nešto, kao nekakav normalan posa’. To mi nekako nije...da bi kasnije, kad mi se premoto film, to mi je teško i pričati, nazad kad sam se razmjenio, da to više dođe slabo čovjeku pričati, ane tako nešto to uraditi...Kad je bila razmjena, jedino je mene izveo jedan Saša Vidović policajac. Policajac koji je bio, jedino je mene izvjeo iz jednog stroja u Lori, i jedan civil kaže: biraj Čedo ćeliju koju ćeš. Ja sam mislio da on mene provocira, pošto me i prije tukao, maltretirao. Ima iza bloka C, gore, kad me uveo u tu ćeliju, 8. mjesec ugrijalo, možete zamislit kako je u Splitu, ni vode, niđe niko. Da ima barem neko sa mnom ni po jada. Ima vidi se krug. I tu je, parkirani autobusi međunarodne zajednica, Crveni krst. Ja gledam kroz one rešetke, stvarno ostao sam jedino ja u Lori, jedini civil od svih svih zarobljenika. Stvarno, onda kad sam osto pri pameti i kad sam...tuče srce oće da iskoči. I onda od nekog jada, muke, od tereta, šta sam ja Bogu skrivio, jedino što sam Srbin.
Babić Mirko: Pa da vam kažem kako sam se osjećao, iskreno rečeno nekako, a kako bih to...ne znam ni sm da objasnim, znaš da si razmjenjen, a ne možeš da vjeruješ da si na slobodi. Vidiš svoje dijete, svoju prodicu, vidiš braću, a ne možeš da vjeruješ. Da je to to, da je to taj dan, tako.
Čaušić Slobodan: Sa svojom sam se ženom sastao, sreo u hodniku svga stana. Ušao sam zagrlio je, nismo pričali, ne znam, to ja ne znam opisati. To je neka...neki povratak iz mrtvih, da tako kažem. Nenadano, nisam, jer ja tri mjeseca svoje dijete, sliku tog djeteta uopšte nism imao ispred očiju. Znam da imam ćerku, znam i kolika je, znam kako je izgledla. Ali, uopšte njene slike ja se nisam sjetio, do onoga momenta dok nisam ušao u kuću. Znači, dijete mi je bilo i supruga nešto iznad svega, ali tih likova ne mogu se sjetiti. Ne mogu taj sastanak da opišem. To je nešto iznad, iznad riječi kojih se može opisati.
Kovač Vukan: Što se tiče porodice, znači, razmenjivali smo te poruke, razmenjivali smo poruke. Po prvi put sam porodicu vidio u Trebinju, znači, nakon...(plače)
Tripković Damjan: Ja ne bi ovo mogao pričati, pre no što ne bi ppio litar rakije, brate moj lijepi. Ja, kad sam čuo da ćete doć, čak sam mislio i pobjeći. Nemam snage više. Ja noćas neću više imat mira. Ja, vjeruj mi, ko braći vam govorim, ko sjestri, da mi se djesi da dijete zgrabim, napadaju me, kolju, deru. Neko veče sam slomio staklo, eno ću ti pokazat, šakom kad sam udrio u prozor, ubiše me. Ne da mi mira. Ali, da sam nekom kriv, meni ne bi bilo krivo. Nek me pati, nek progonja, nisam. Imao sam prilike. Kad sam izaš+o po zatvore otići, nisam nikom čoeku...čak sam nosio krimnice, i rakije im i cigara, ja neću. Da sam ga zarobio đe, ja bih znao šta. A ovako, ne, svezane je lako pogubiti, pomozi mu. Ufatili ste me, pritvor valja šest sati, da nestane, ali ne mogu. Ne mogu ljud, pušti te me, puštite me, molim vas više. Eto molim vas.
Babić Mirko: To su ti traume. Stresni poremećaj preživio. To je jedna golgota ljudi. To je pakao, koji nikad, nikad, ja u životu svome, nikad niko iz moje porodice, ne bi dozvolio, niti pomislio da učini suprotnoj strani i da je bila u mojoj situaciji. Znači, da sam umjesto mene, to ne bi nikad.
Deretić Veso: Prije masu stvari, masu stvari, nešto nebitno podsjeti me na primer. Non stop mi je to prisutno, non stop, non stop, prisutno, prisutno i...svi smo mi malte ne psihički popuštali psihički dolje. Pijem neke tablete, ovi su mi bili...tablete za smirenje, tako da pokušavamo da se borimo protiv toga. Pokušavamo normalno, u stvari da živimo. Pokušavamo da živimo, mada je to teško, teško, vrlo teško. Gdje god kreneš, vazda ima nešto da te podsjeti nešto, neka šta ja znam, nešto nebitno, ali podsjeti te nešto na zatvor, na to zlo.
Ovčina Ismet: Pa kako ne. Vazda mi je pred očima. Vidim tu kola kad prođu kroz grad, piše Lora, reklama, ja se naježim. Jer to su ostali, traume, šokovi. Popustio sam malo i na živcima i na...obolio, pravo da vam kažem.
Čaušić Slobodan: Noći neprespavane i iščekivanje da li ćemo se probuditi ili nećemo, i ta metalna vrata, su mi možda, i dan danas izuzetno, izuzetno, onaj me strah udarca tih metalnih vrata. Jer, nikad nismo znali hoćemo li se moći da se...oćemo li se...ostat živi ujutru ili ne. Da li ćemo se ustat živi.
Majić Tonči –
Dalmatinski komitet za ljudska prava Split: Ubrzo će, odnosno, svaki čas očekujemo nastavak suđenja za stradanje ratnih zarobljenika. Mi smo to u organizaciji numerirali kao nekakvu Loru 2. Lora 3 će biti slučaj civilnih zarobljenika, koji su uglavnom bili dovedeni s područja Kupresa, ali i nekih drugih područja i koji još u istragama nisu niti dotaknuti. Radi se o ratnim zločinima. Ništa to ne može biti oprošteno, niti može zastariti. Tako da onima koji su učestvovali u mučenjima u Lori se izuzetno crno piše. I samo je pitanje trenutka kad će to shvatiti i oni. I da bi zaštitili sebe, jer, nikome se ne ide dvadeset godina u zatvor, da ostavi kompletan svoj život tamo, oni će prije ili kasnije početi govoriti o tome ko je izdavao naređenja da smanje svoju kaznu. Evo, to, držite me za rječ. To je samo pitanje trenutka kad će se desiti. A ja bih vrlo rado tome uvijek dodao, zapečaćena je tog trenutka i sudbina čovjeka koji je sve to inicirao, koji je sve to pod svojim kišobranom čuvao godinama. I za kojeg čujem da danas strepi od daljneg ishoda istrage, a to je general Mate Laušić. Zapovjednik Vojne policije tada i dugo godina nakon toga.
Barišić Mario-
bivši komandant vojne policije Šibenik: Sve što sam rjekao u javnosti, u medijima, želio sam to potvrdit na sudu, to sam i napravio. Međutim, kada država ne želi nešto da se procesuira, onda vam je to uzalud. Proglašava se luđakom, koriste razne režimske novinare, da vas se proglasi ludim, izdajnikom i tako. Sad je situacija malo bolja, ali, ja jednostavno ne želim više svedočiti. Izašao je...prvo su se pravdali da u Hrvatskoj nema, da nije izašao Zakon o zaštiti svjedoka. Međutim, kada je izašao Zakon o zaštiti svjedoka, ja sam tražio da me se stavi u taj program zaštite. Ne iz tog razloga šta će mi tu biti neka veća sigurnost, nego jednostavno, koliko sam skužio taj zakon, vi kada jedan put date svoj iskaz kasnije ga potvrdite i vaš se iskaz normalno kasnije čita. Međutim, oni vas sad žele maltretirat, mrcvarit možda sledećih dvadeset godina. Oni gledaju točku, zarez, da li je to, da li je ovo on rijekao, smiju se. To ispada kao da je moj neki privatni rat. Razumiješ, ja sam baš išao iskušat državnog odvjetnika Mladena Bajića, poslao sam mu zahtjev da me se stavi u program zaštite. Odbijen je na neki način, to je Bože sačuvaj. Imamo isto kod sebe taj dokaz. I tako, i jednostavno u to njihovo kolo ne želim. Ja sam napravio šta sam mislio napravit zbog svoje savesti. Došao sam do najveće instance u državi, rekao sam u javnosti, potvrdio na sudu. A da me oni sad žele...ako oni misle dalje me mrcvarit, to, onda su pogrješili.
Majić Tonči –
Dalmatinski komitet za ljudska prava Split: Moram kazati da mi je privatno, izuzetno drago, upravo zbog jednog časnog čovjeka, tog Maria Barišića, koji je izlagao nekih desetak godina, i opasnostima, i poruzi, i sebe , i svoju porodicu. On je praktički do nedavno u najudarnijim terminima hrvatske televizije, od strane nekih odvjetnika, bio napadan kao čovjek koji očito ima halucinacije. Čiji su se iskazi tumačili posttraumatskim sindromom. Da bi se na kraju svi detalji njegove priče dokazali. Danas više niko ne napada Maria Barišića i drago mi je da je on izašao iz te priče kao moralni pobjednik.
Tripković Damjan: Najvolio bi da ne pričam. Ne valja da se ne zna, da ne bi doživeli ponovo nešto. Neću vratit, al’ ’oću zapamtit. I ne bi volio deca moja da vraćaju, ni niko moj. Eto Boga nek’ im sudi. Ja vam više ne mogu i nemam snage.
Čaušić Slobodan: Nadam se da će bit maksimalno kažnjeni. Samo je to pravedna kazna koja njih može stić, to je maksimalna kazna, za sve ono što su uradili. Mislim, iako je to malo, jer je to dvadeset godina po hrvatskom zakonu iz toga vremena.
Kovačević Jelenko: Najveća svetića bi mi bila da vidim da su osudili ove zlikovce u Lori, Gudića i ostale koji su nas mučili bez ikakvog razloga ostavili invalide.
Ovčina Ismet: Ali ne more, istina se ne more sakrit nikad. Istina izađe na videlo kad tad. Zločin se ne more sakrit. Zločin je, mrava čovjek kad zgazi ane šta drugo. Zločin je zločin, pa da mi je rođeni brat.
Trebinje, septembar 2007.
Poslije 15 godina, pronađeni su i DNK analizom potvrđeni posmrtni ostaci Dušana Jelića.
Snimak sahrane posmrtnih ostataka Dušana Jelića u Trebinju.
Kovač Vukan (posmrtni govor na sahrani): Dragi naš Dušane, počivaj u miru i neka ti je vječna slava.
Majić Tonči –
Dalmatinski komitet za ljudska prava Split: Poslije činjenice da se ni nakon bilo kakve nesreće ne može postići puna kompezacja, i to je samo iluzija da vam kompezaciju može predstavljat čak i neka dolarska, milijunska nadoknada, kakve postoje u Americi. Onoga trenutka kad ste vi izgubili zdravlje ili godine, tu nadoknade nema. Kompezacija je, mislim, za ove ljude, već i ta što je njihova patnja priznata. Što je hrvatska javnost konačno prihvatila. Zahvaljujući medijima u Hrvatskoj, da se to, što se njima desilo zaista desilo. I što ćete vi danas u Hrvatskoj, odnosno ne danas, nego već sedam ili osam godina, vrlo teško naći medij, a ako ga nađete, to je nekakva ekstremno desničarska tiskovina koja izlazi u par hiljada primeraka bez ikakvog javnog utjecaja. Dakle, nećete naći medij koji će kazati: to su naši momci napravili, bio je rat, mi smo se branili. Te priče više ne pale. Ovaj slučaj, poput Lore, je vrlo odgojno delovao na našu javnost, jer, javnost je zauzela vrlo jednostavan stav. Utvrdimo što se tamo desilo, krivci koji su to napravili neka budu adekvatno kažnjeni. Ni više, ni manje od toga. Mi, već to doživljavamo jednom svojom velikom pobjedom.
Bojić Dobrivoje: Ja sam bio u toj ćeliji, to je tako trajalo do jedno dva tri sata, možda po ponoća. I verovatno i njima više dodijalo, htjeli bi da spavaju. I ujutru bi, ko pred zoru malo, malo ja, pošto sam sam bio u ćeliji, nemaš niđe ništa, nemaš pokrivača, nemaš...hladno, pločice dolje. Ja sam sazvio jednu čizmu i stavio je pod glavu. Vjerovatno je mene prenio san, pa je l’ to deset minuta il’ je pola sata, ja se ne sjećam toga. Jer noć je, nemaš ti tu sata, nemaš ti tu ni vremena, ni dana, ni đe si. Uopšte ne znaš kolka je doba. Ima jedna ćelija, ali prozor možda jedno trijes sa četeres, ne znam tačno, tu su rešetke, i zove me neko po imenu. Zovne me baš: Bojoviću, Bojoviću. I ja sam se trznuo, ono...kaže doći ćeš kući. Ovo je ljudi živa istina. Stvarno, ja sam se probudio, sio dolje na one pločice, gledam, nema niko na prozoru. Možda je neđe pred svanuće bilo, ne znam, četri pet sati, šest. Ne znam tačno i evo fala Bogu, stvarno i došao sam kući.
Video zapisi su dostupni na:
http://www.youtube.com/watch?v=0b6z1Uj4hzs - 1. deo
http://www.youtube.com/watch?v=CgEOCVYUF9U – 2. deo
http://www.youtube.com/watch?v=Z1kxAIYiZqE – 3. deo
http://www.youtube.com/watch?v=kJKGuGnNnXw – 4. deo
http://www.youtube.com/watch?v=wO4smcf_Cqc – 5. deo
http://www.youtube.com/watch?v=a1SaV1OMyEA – 6. deo
http://www.youtube.com/watch?v=F6KDVNHHIwc – 7. deo
http://www.youtube.com/watch?v=5KapjCfaTJc – 8. deo
12.9.2009.
Позив Србима да свједоче о својим страдањ
))
Linearni Mod
