Najljepsi tekstovi, odlomci, pjesme...

[Stranac]

Originally posted by lavica@02.03.2005. u 09:44
Ova pjesma mi se jako svidja, ucila sam je u srednjoj skoli .
Svaka cast

Blago tebi u srednjoj skoli smo ucili Titov naprijed

[lavica]

Sjecam se da smo morali da je ucimo napamet a bila je jako dugacka.

[Stranac]

Odlomak iz romana Sudbine

...Razapeti me nije primjetio ili ignoriše moje prisustvo. Prilazim mu sasvim blizu i primjećujem tek sada da je nenormalno velik, ogroman, pravi gorostas. Pokrenu glavu i pogled zakrvavljenih, kao noć tamnih očiju, zaustavi na meni.
- Nećeš saznati tajnu.- reče i nasmiješi se prkosno.
- Nisam ni došao da saznam tajnu, vjetar me donio dovde. Svuda okolo bijesni požar.- rekoh i osvrnuh se, u daljini se nazirao gust crn dim i crveni plameni jezici koji sežu do neba.
- I bilo je vrijeme.- uzdahnu kolos i zatvori oči.
- Ko si ti?- upitah.
- Otpadnik, a ti?- uzvrati on.
- Ja sam Oliver, Oliver..i.. bije me maler od rodjenja.- rekoh ne znajući kako drugačije sebe da opišem.
- Pa šta tražiš, ovdje kad nisi poslat da saznaš tajnu?- upita on ponovo pogledavši u mene.
- Rekoh ti, donio me vjetar, a šta ti radiš tako razapet?- upitah znatiželjno.
- Bio sam zantiželjan, i dobronamjeran, pa su me kaznili.-
- Ko te je kaznio?
- To neka ti kaže ovaj što dolazi.- reče kolos i ponovo nasloni glavu na stijenu.
U daljini se nazire tačkica koja se polako približava. Zaklonih rukom oči da vidim ko dolazi. Naprežem se da razaznam, da li je čovjek, ili ovakav kolos, ili nekakvo drugo čudovište. Poželjeh da pobjegnem, ako dolazi onaj koji je ovolikog kolosa prikovao uz stijenu, ni mene sigurno neće poštedjeti.
- Ko dolazi, jeli čovjek ili..?- upitah gledajući unaokolo ne bih li ugledao mjesto pogodno za skrivanje.
- Kolos podiže glavu, i pogleda u pravcu dolazećeg.
- Čovjek, znatiželjnik, uporan je da sazna tajnu, a još nije dovoljno velik. Niti je predodredjen da je sazna, još nije došlo vrijeme da me neko oslobodi.- reče ne skidajući pogled sa pridošlice, čije su se konture sada jasnije razaznavale.
- Mogu li ti ja pomoći, mogu li te ja osloboditi?- upitah.
- Ti još manje, ali hvala na dobronamjernosti, i ne zaboravi sa tim ne treba pretjerivati, vidiš li dokle me je dobronamjernost dovela.- reče nasmijavši se šupljim smijehom. Jak vjetar dunu iz pravca iz kojeg je dolazio nepoznati. Podiže finu crvenu prašinu i napravi neprozirnu zavjesu. Više nisam vidio, dolazećeg, a i kolosa sam jedva razaznavao, jer mi je prašina ušla u oči. Dok sam trljao oči da istjeram prašinu vjetar se stišao i kad ponovo pogledah ugledah svog druga Marka kako prilazi kolosu, mene nije ni pogledao.
- Hej Marko, pa i ti si ovdje!- uzviknuh radosno, jer njegovo prisustvo rastjeralo mi je strah koji me je do tada pritiskao. Osvrnu se i pogleda me, znatiželjno i prijeteći istovremeno.
- Ko si ti? Odlazi.- brecnu se ljutito i pridje kolosovoj desnoj ruci. Uhvati gvozdeni klin obadvjema rukama i uz vidan napor ga izvuče iz stijene. Viknu radosno i trijmfalno i pritrča kolosovoj lijevoj ruci. Oduprijevši se nogama o stijenu povuče klin. Nije uspio ni da ga pomjeri, izdade ga snaga i pade na ledja. Kolos podiže glavu sa stijene, pogleda ga sažaljivo i reče:
- Nisi ni prvi, a vjerovatno ni posljednji koji je pokušao i uspio izvaditi jedan klin, samo niko nije uspio povaditi ostale. pa nećeš ni ti. Sad uzmi čekić i ponovo ga zabij gdje je bio.
- Zašto?- upita Marko ustajući sa pijeska i otresajući prašinu sa stražnjice.
- Tako, da ne bi olakšao posao onima koji posle tebe dolaze, nisi valjda lud da im dozvoliš da uživaju u plodovima tvog uspijeha. Svi oni koji su dosada uspijevali izvditi taj klin, zabijali su ga još dublje.
- Ja neću, ja nisam kao ostali.- reče i pljunu u stranu. Klin koji je izvadio iz kolosove šake, zadjenu za pojas i brzim koracima izgubi se u smjeru iz kojeg je i došao. Kolos se tužno nasmiješi i ja primjetih da mu je desna ruka ponovo prikovana uz stijenu.
- Kako to?- upitah začudivši se.
- I to je dio tajne, nego ako ti nije teško stigni ga i reci mu da odbaci onaj klin, jer će se oni poslužiti tim istim klinom da njega razapnu.
- Ko oni?- upitah znatiželjno.
- I to je dio tajne. - reče kolos i vidjevši da ja ne namjeravam da krenem, udahnu doboko vazduh i duvnuvši iz sve snage pomjeri me sa mjesta. Vjetar koj je upravo zazviždao dižući pijesak sa dina, ponese i mene.
Marko grabi brzim koracima, a ja ga pratim na odstojanju od tridesetak koraka. Nemogu da ga stignem jer moja brzina zavisi od brzine vjetra. Vjetar oslabi, i uplaših se da ću ga Marka izgubiti iz vida.
Zastao je u podnožju niskog brijega čije su padine obrasle rijetkim i kržljavim biljem. Vadi klin iza pojasa i razgleda ga okrećući ga dugo u rukama. Podiže pogled prema meni i mahnu rukom kratko, rekavši:
- Sidji ovamo.-
Sile koja me je držala u vazduhu nestade i ja meko padoh na zemlju.
- Ne znam ko si, ni zašto si mi se prilijepio, ali te upozoravam, ako pokušaš da mi ukradeš ovaj klin, prikucat ću te njime za prvo drvo. -
- Marko, prijatelju moj, zar si me zaboravio?- upitah razočarano.
- Kako da te zaboravim, kada te nisam ni upoznao, i nezovem se Marko.-
- Ali mi smo zajedno u Klinici u istoj sobi, krevet do kreveta, ja nemam desnu nogu, a tebe boli lijeva.- rekoh i zagrizoh usnu, shvativši da imam obje noge, a da on izgleda sasvim zdravo, istina puno mršaviji nego što ga poznajem. Pogleda u moje noge, pa onda u svoje, čudno se nasmiješi i reče:
- Momče ti si očigledno ošinut ludim vjetrom, nikad nisam bio bolestan. Ali nemam vremena da se zamajvam s tobom, upozorio sam te, ne pokušavaj da mi ukradeš klin.- Reče i čuvši graju koja dopire sa druge strane brijega uzviknu:
- Prokletstvo već su ga razapeli!-
Kao da ga demoni progone, zagrabi uz padinu, za tili čas stiže do vrha i nestade van horizonta. Požurio sam prema galami koja se sve l glasnije čula. Prizor koji ugledah natjera me da zadrhtim. Mnoštvo se tiska oko drvenog krsta i čovjeka razapetog na njemu.
Grupa ratnika u metalnim oklopima, sa kratkim mačevima u rukama, tjera gomilu da se razidje. Marko prolazi kroz mnoštvo i nesmetano prilazi krstu. Lebdim prema njemu, jer ako njega vojnici ne primjećuju, smatram da ni mene neće primjetiti.
Stižem na vrijeme da vidim kako skriva klin izvadjen iz Isusove lijeve ruke. Odlazi bacivši još jedan tužan pogled na razpetog Boga. Stižem ga i čujem kako mrmlja: .....

Odlomak iz romana Kroćenje vukova

... Iskra prepoznavanja zapali se u hladnim Amerikančevim očima. Skoncetrisan na njega i njegovog pratioca, Luka nije primjetio Barbarinu reakciju na pojavu ove dvojice. Uvukla je grudi i isturila ramena, oči su joj se obojile strahom i negodovanjem. Htijući izbjeći, da pred Barbarom ponovo izgleda agresivno i neuljudno, Luka odglumi da nije prepoznao došljake i htjede proći bez pozdrava.
- Hej Jugo, zar me ne prepoznaješ?- upita Amerikanac na njemačkom jeziku sa primjetnim stranim naglaskom. Opasnost. Vrisnu negdje duboko u Lukinoj svijesti. Oni su ga pratili, pomisli i širokim pogledom obuhvati okolinu. Samo njih četvoro nalaze se na sredini mosta. Napad koji su došljaci počeli bio je brz i bio bi efikasan, da protiv sebe nisu imali čovjeka čiji instikt i refleksi ne zaostaju za životnjom, po čijem imenu prezime nosi. Umjesto da odskoči unazad ili pokuša izbjeći udarce, Luka jurnu naprijed, pade na koljena izmedju dvojice napadača, i udari bridovima dlanova u njihove potkoljenice. Hitro ustade i ponovo izmahnu rukama, da bi Denisa pogodio u vrat, a plavokosog u sljepoočnicu. Uzdrmane i oslabljene napadače dokrajči sa dva direkta desnom šakom. Lijevom rukom zagrli uplašenu Barbaru i požuri preko mosta. Osvnu se i vidje da napadači teturajući odmiču u suprotnom pravcu. Zastade Promrmlja jedno: „ Izvini“, i potrča za njima.
Shvatio je, da ako ih sada izgubi, neće nikada saznati zašto su ga napali. Policijski auto zaustavio se na drugoj strani mosta i Luka vidjevši ga okrenu se skoro u trku i požuri ka Barbari, koja ga je čekla pogleda uprtog u prljav beton.
- Ko su bili oni?- upita.
- Ne znam, zato sam ih jurio.- reče šumno dišući.
- Večera sa tobom može biti opasna.- reče tiho.
- Časna riječ, ne znam ko su, i šta hoće.- promrmlja Luka.
Osjeti kako mu krv navire u obraze i jata crnih tačaka lebde pred očima. Iznenadna vrućina prože mu tijelo i lice, i učini mu se da se most sužava i da neće stići do kraja i da će ga spojene ograde mosta zgnječiti. Zatrese glavom i jata crnih tačaka uzmakoše pred njim. Stupiše nogom na ulicu i on s’ olakšanjem odahnu.
Žena obučena u prljavozeleni komplet, sjedokosa, asketski mršava sa očima punim bola i ludila, dojuri do njih i uhvati ga za rukav.
- Ti si naš znam.- reče na srpskom i pogledom punim mržnje prostrijeli Barbaru. Ova se izvuče iz Lukinog zagrljaja i koraknu u stranu. Došljakinja nije ispuštala Lukin rukav.
- Pobiše nas brate, a ti i takvi kao ti, jebete njihove kurve. One su djavolja djeca. Sotona, sve je to Sotona izmislio. Šta smo mi bogu zgriješili pa da nas ovako kažnjava.- izusti žena i zajeca. Kroz plač nastavi jadikovati.
- Ne daju vizu za moju djecu. Uzeće ga u vojsku, tek mu je osamnaesta. Idi dovedi mi djecu brate.- zakriča žena histerično. Stajao je zagledan u nju kroz jata crnih tačkica koja su mu zastirala pogled i prijetila da ga uguše.
- Ko ste vi?- promuca tudjim glasom.
- Gade, isti si kao i svi drugi gadovi. Niko neće da mi pomogne. Vi nemate duše, da Bog da u paklu završili.- zakriča žena i odjuri niz ulicu...

Odlomak iz romana Studio Evropa

.....Bezvoljno je ustala da otvori vrata. Sve djevojke su bile zauzete, a ona odavno nije imala volje, da legne pod jarčevski uspaljenog muškarca, zagrijanog alkoholom ili kokainom. Niti da sluša smušene jadnike, kako pričaju o svojim nevjernim ženama, poslovnim uspjesima, alimentacijama ili nepravdi koju im šef pravi na poslu. Otvorila je vrata, ne prepoznavši kroz špijunku pod mutnim crvenim svjetlom Neleta.
- Dodjite za sat, sve su zauzete.- reče umjesto pozdrava i tad ga prepozna. - A ti si udji.
Ušao je za njom bez riječi i sjeo na fotelju duboko u sjenci. Bez riječi je gurnula čašu sa dvije kocke leda pred njega i natočila viski.
- Hoćeš li travu?- upita motajući cigaru.
- Ne Gulaz mi je dovoljno jak, a nemoj ni ti, znaš da ne volim smrad marihuane.
- Dobro, onda daj i meni jedan Gulaz.- složi se i sjede u fotelju nedaleko od njega. Novac koji je stavio na stol neizbrojavši strpa u njedra i zavali se u fotelju.
Kao i uvijek zaćutali su. Ustajala je ispraćala klijente i puštala unutra nove, točila im viski, praznila pepeljaru, ali nije govorila. On bi povremeno otišao u toalet i vraćao se da nastavi piti, takodje bez riječi. Njihovo nijemo druženje trajalo bi satima dok Nele već polupijan nije ustajao i bez puno riječi odlazio kući. Dovodio je klijente svake radne večeri, a dolazio da posjede jednom mjesečno.
Danijela ustade, isprazni pepeljaru, natoči viski u čaše, protegnu se i ponovo sjede. Refleksno poče trljati kažiprstom ožiljak, kada do njih dopriješe ženski vrisci i muške psovke. Danijela bez žurbe posegnu za električnom palicom. Nele je pokretom ruke zaustavi.
- Nemoj s tim, ako ima slabo srce može i umrijeti. - reče ustajući i povuče se u tamu hodnika. Visoka mulatkinja širokih kukova dojurila je do njih i pala na koljena pred Danijelom.
- Madam, madam on me je palio sa cigareta, i neće da plati.- jecala je djevojka. Za njom se pojavio razgolićen muškarac pedesetih godina, visok, i debeo.
- Prokleta crna kurva, neće da puši. Čarliju su pušile naljepše žene svijeta, a da neće jedna smrdljiva Jamajkanka. - zagrmi debeli frajer.
Nele izroni iz tame, debeli iznenadjeno zastade, začudjujuće hitro za pijanog i tako debelog čovjeka, podiže ruke u odbrambeni položaj. No nije mu to bilo od velike pomoći. Dva snažna, kratka udarca, nadjoše put do njegovog grudnog koša, ispod same lijeve sise. Kolos se zagrcnu, zakoluta očima i sruči na pod.
- A od toga se ne može umrijeti.- reče Danijela polušaljivo, i tek tada ustade. Pojača svjetlost i pogleda onesviještenog.
- Prokleststvo, prokletstvo, i opet prokletstvo, otkud baš on?! .....

Odlomak iz romana Hijene

..... Ovakav posao bi se mogao smatrati patriotskim činom i vjerovatno bih Žana smatrao junakom i rodoljubom da ne znam pozadinu cijel igre. Ovako....
Nisam se nasmijao jer se Kale, Bane i Cane pojaviše napolju prije nego što sam mogao da sredim misli. Ispratilo ih je vrištanje Žanove supruge Bjanke, kao što je Žan svoje Jovan promijenio u Žan tako je i Branka postala Bjanka.
- Pizda li ti materina zašto nisi rekao da je gazdarica odlepila?- upita Kale a ružno, bolesno žuto lice poprimi finu nijansu trava-zelene boje.
- Ko gazdarica? Gazdarica odlijepila?- upitah glumeći čuđenje i za svaki slučaj uzmaknuh korak unazad.
- Ako Žan čuje šta si rekao pozdravi se sa diplomatijom, i pripremi čmar za Padinjak ili CZ.- rekoh trudeći se da se ne nasmijem.
Pravo je öudo kako bijes i mržnja mogu naružiti žovjekovo lice, ako ne griješim što Kaletovu demonsku masku nazivam licem, a njega čovjekom. Čuo sam da na pomen onog što ga vjerovatno progoni i u snovima i na javi, to jest načina na koji je plaćao drogu u zatvoru podajući se homićima, Kale obično dobija napad bijesa i postaje neuračunjiv. Nimalo pametno nije bilo pomenuti mu to, ali u meni kao da postoji neki đavolak koji me tjera da ga vrijeđam, valjda da bih sebi dokazao da sam bolji od njega i sličnih i da nisam kriminalac kao oni.
Sve je ostalo na ružnoj psovci o izmetom umrljanom anusu svih pripadnika moje bliže i dalje porodice. Slegnuvši ramenima obiđoh auto da im se ne bih previše približio i u tri skoka dođoh do male drvene kapije koja vodi na kao tensiko igralište veliku terasu.
- Hajde Vuče, dođi budi dobar i odvedi nas do Žana, ti znaš gde ti je gazda.- reče Cane osmijehnuvši se široko. Niz porcelanskih zuba, vjerovatno Žanov ručni rad, zasija ispod blijediih beskrvnih usana, jedinog čto na licu ljepotana Caneta nije savrčeno. Priroda je bila izdačna prema tamnoputom ljepotanu iz Cigan-male, jedino svijetlomodre usne kao da mu je podarila kao upozorenje da čovjek ne smije biti savršen.
- Postoje neka pravila Cane, neka stara pravila koja kažu da džukci dolaze na gospodarev mig, a ne on na njihov. Sobe su vam spremljene odmorite se i čekajte dok gospodar dođe, a onda se spremite da vas pomazi ili da vas šutne u stražnjicu, a desit će se ovo drugo ako pomenem da je Kale rekao da je Bjanka odlijepila.-
Kale zareža, zagrokta, udari penicom desne u dlan lijeve ruke i posla mi pogled od koga mi se diže kosa na vratu, ali ništa ne reče već se nevoljno okrenu na peti uputi ka stepeništu koje vodi na sprat.
Dobio sam jednu rundu i ostao u prednosti sve dok Kale ne shvati da Žana boli uvo za to šta će on reći o Bjanki.
Izjurila je iz stana i podbočivši se siknula prema meni:
- Vuče! Vodi ove bitange odavde. Zašto im nisi rekao da ovamo ne smeju dolaziti?!
Jadna Bjanka, mršti se a bora na čelu joj nedostaje. Hirurg je ukrao njene bore, sakrio njen izraz lica i ostavio samo ukočenu bezličnu masku. Plave skoro prozirne oči bljesnuše hladno prema hijenama......

[Vanja]

***

Do vidjenja, druze moj, do vidjenja.
Dragi moj, u mojim si grudima.
Ureceni rastanak obecava vidjenja,
Obecava novi susret ljudima.

Do vidjenja, druze, bez stiska, rijeci kletih,
Ne tuzi i bolno ne mrsti povije-
U zivotu nije novo mreti,
Al' ni zivot, bogme, nije najnovije.

S. Jesenjin

[BUNTOVNICA]

Originally posted by Vanja@09.03.2005. u 23:19

"Gubiti je strasno samo tako dugo
dok se ne izgubi sve,
jer izgubiti malo donosi zalost i suze
i dok god mozemo na preostalom
mjeriti velicinu izgubljenog,tesko nam je.

Ali kada jednom izgubimo sve onda
osjetimo lakocu kola nema imena
jer to je lakoca prevelikog bola."

Ivo Andric


Tumarajuci dalje vlaznim stazama,slijedio je nicim ne ometan,konac svog zivota
do u proslost i ucinilo mu se da jos nikada nije tako jasno i spokojno sagledao
njihov jednostavan splet.
Bez ikakve gorcine je utvrdio da je sve te puteve prevalio kao u sljepilu.Uprkos
svim iskusenjima i bez obzira na ceznje koje se nisu nikad sasvim ugasile u
njemu,on je prosao mimo vrata zivota.Nikad u svom zivotu nije do kraja dozivio
i iskusio ljubav sve do ovih posljednjih dana.Tada je pored kreveta svog
umiruceg djeteta,isuvise kasno dozivjeo svoju jedinu pravu ljubav,tada je prvi
put zaboravio na sebe i nadjacao sebe.

To ce zauvijek ostati njegov dozivljaj i njegovo jedino malo blago.

Herman Hese

[leptir]

Kad dolazim, pitam se cekas li me.
Bojim se da jednog dana vise ne otvoris vrata.

Bojim se praznog stubista bez mirisa, bez zvuka,
svjetla.

A nisam ti rekao:
najvise se bojim vremena koje ne ceka.
A ja kasnim.
Volim te.
I volim sve sto si ti.
Tvoje oci pitajuce.
Tvoj smjesak oprastajuci.
Tvoj korak ohrabrujuci.

Volim tvoju nesigurnost.
I moja je najcesca.

Bore na tvom licu i moje su.

I u tom trajanju ne znam da li sam ucinio sve za tebe
ljubavi moja.

[Sky Seeker]

VATRA I VODA

Tražimo semenke, skupljamo zrnevlje
Tikve i bundeve skidamo sa zidova
Ližemo kamenje hrapavim jezikom
Noge nam otekle od bola i plikova

Proždiremo crvljivu, lepljivu hranu
Slepe miševe teramo sa čela
Kopamo noktima stvrdnutu zemlju
U ključalim kazanima voda je vrela.

Kradu nam šljive, kajsije, maline
Uništavaju šume, lome nam ograde
Tuku nas maljevima, teraju u torove
Satiru brda, stoku i livade.

Voda je presahla, bunari su prazni
Uprkos letnjim kišama u jeku
Spaljena žita ne prestaju da gore
Vatra i voda - jednom u veku.

Trpamo u nedra vinovu lozu
Gliste i crve, neka se nađe
Prašnjavim putem prolaze vojske
U mutnoj reci potopljene lađe.

Kuće su puste, prozori tamni
Puzimo tiho, staklo nas seče
Ognjišta zgasla, mnogo je mrtvih
Skupljene kosti u džakovima zveče.

Otimaju žene, siluju ćerke
Decu bacaju u kanjone sive
Ruše nam crkve, skrnave groblja
Još samo pacovi mogu da žive.

Skupljaju seno, oblažu kuće
Mešaju krv u majčinom mleku
Prinose baklje, raspaljuju žar
Vatra i voda - jednom u veku.

[BUNTOVNICA]

O,NIKAD VISE

O, nikad vise,nikad moja ruka,
stisnuti nece tvoju ruku bjelu
Ko tuzni odjek tajanstvenog zvuka
kidace jadi moju dusu cjelu.

Ko sjetna tica,sto u krugu tavnu
Ledenih zica zarobljena stoji,
snivacu i ja o blazenstvu davnu
Oslatkom raju poljubaca tvojih.

Ja sam ko stablo kome vjetar hudi,
Raznese lisce u daleke strane,
ko vjecni suzanj,koji zalud zudi
Osmejah mili one zore rane.

Po tavnoj noci,kad svestenim mirom
Prelijece sanak necujno i blago,
Besvjesno lutam na grudima sa lirom,
I zvjezdama sapcem tvoje ime drago...

Ja susama kvasim tvoju sliku bajnu
Igledam osmjeh sto sa usana slijece,
Al zaman suze,nikad proslost sjajnu,
Nikad mi tebe darovati nece...



Oh, nikad vise, nikad moja ruka
Stisnuti nece tvoju ruku bjelu,
Ko tuzni odjek tajanstvenog zvuka
Kidace boli moju dusu cjelu.

A. Santic

[Krinnka]

TEBI

Tebi,koji i ne slutis da te nosim u zjenama,
tebi,koji juris mojim venama....
Tebi poklanjam ukus vina na usni
i grcevit stisak uspomena...
Tebi,koji i ne slutis,dok dises i dok se budis
bdim mislima nad tobom,
slusam te i dok pricas i dok cutis,
tebi koji to i ne slutis....

[Krinnka]

Njoj

Ti koja imas ruke nevinije od mojih i koja si mudra kao bezbriznost,
Ti koja otklanjas spore sijenke kolebanja sa njegova lica,
kao sto vjetar otklanja oblake nad gradom....
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime pocinak njegovim mislima i
moc tvojega glasa vocnjak jos nedodirnut olujama,
onda ostani kraj njega...i budi bezbriznija od svih koje su ga ljubile prije tebe...

Ti koja imas ruke nevinije od mojih,budi hrabra....

Ja ne docekah najljepse doba njegove muskosti,
njegovu plodnost ne primih medj svoja bedra...
Ja nikada necu za ruke voditi njegovu djecu
i price koje za njih pripremah citacu ubogim medvjedima
ostavljenim u gustoj sumi....

Ali mi dopusti da vidim njegovo lice kad na njega budu silazaile
nepoznate godine,
i reci mi katkad nesto o njemu da ne moram pitati strance
koji mi se cude
i susjede ,koji zale moju strpljivost...

[leptir]

Iz talasanja nemirnog okeana
jedna kapljica njezno
k meni pridje i prosapta:
“Ja te ljubim, a domalo ponirem,
dugo sam putovala samo da te vidim,
da te dodirnem,
jer ja ne bih mogla umrijeti
prije nego bih te jednom vidjela,
jer sam se bojala
da bih te mogla poslije izgubiti!”

Sada smo se susreli, vidjeli se,
pa smo mirni, vrati se mirno na povrsinu,
moja ljubavi,
i ja sam dio toga okeana,
moja ljubavi,
mi nismo tako odvojeni,
pogledaj mjesec,
kako je okrugao,
kako se savrseno drzi!
Ali mene i tebe
neodoljivo more moze rastaviti,
moze nas razdvojiti na jedan sat,
ali ne moze zauvijek;
ne budi nestrpljiva,
samo nacas
ja te poznajem,
pozdravljam vazduh,
okean i kopno,
svaki dan pri zalasku sunca
za tvoju ljubav, mila moja

titanik

[Krinnka]

Jednom,kad mnoge godine prodju
i u oci mi se unese tuga,
reci cu nekom da sam voljela
parce neba u tvojim ocima
i kosu plave boje...

[leptir]

Jednom, odletece ptice, ulice nase ostace bez sunca...
Jednom, odlazi svako, putem svog zivota...

[Krinnka]

Pokojniku


Moji snovi sad su prazni
kad su moji,idem njima
u buducnost,svojoj kazni
pokojni si,recu svima...

Moje srce sad je prazno
kad je moje idem s njima
s ciganima s gresnocima
pokojni si recu svima...

[Krinnka]

Bila sam jedan minut u tvojim satima,
jedna kap u punoj casi,jedna pcela u roju...
Jedna,u buketu tvojih zelja,jedan cvijet na livadi...
Ali ipak,bila sam....

[Krinnka]

...moja ljubav utonula u brak kao u mocvaru,
davljenik u zivom blatu...
nudi mi ponizenje skrivanja,vrijeme koje
se otima,za koje se moli,zagrljaje na koje
se ceka...

[lisicetina]

Ja ne zelim politicke il ljubavne prepiske
ja zelim da trajem
svako da me zna
ja zato moram sve da uzmem
a nista da dam.

[lisicetina]

Odjek ljubavi njezne

Kad odjek ljubavi njezne
zapetlja ti se izmedju prsta
a ne dotakne dubine srca
vrati se korak nazad
jer nicije srce
beskrajno ne kuca.

Povrsno, povrsno
rusis svijet pred sobom
al ne idi dalje
jer tamo mozda
virovi kljucaju
mozda ce te neki
u nepovrat odnijeti.


P.S. Naprasno stekoh utisak da je ovakav vid pisanja licnih stihova na ovoj temi pogresan. Dugujem veliko izvinjenje legendama poezije! Cak i kad smo im sluge, cini mi se da svojim neznanjem bacamo sjenku na njihov sjaj.

[Oliver]

Ne brini, nece ti niko uzeti za zlo Desi se, ljudi smo, a ljudi grijese ponekad

[Krinnka]

Vec sam ti pricao to...

Da li znas...i ja sam nekada imao grad,ulice...
draga lica u dvoristu...pod kestenom sto...
nekada...
prasnjava slika i cesta od sna...curice,
drugova pjesma...u dusi se budi djetinjstvo...
zamisli...mirise lipa...
i ljeto je tu...kasnije snjegovi...
pramen sam magle pod neonskim svjetlom
u zimu...
pricam ti...imao sam druga ko brata ja...
sada pustinja...
cezljiva pjesma...Pacifik od tuge i sjecanja...
kazu sudbina...
ta kurva bol...ime mora imati...i razlozi
milion prica al' svaka vodi samo do pustosi...
pitam dali znas...
a znam da ne znas niti ces ikada
shvatiti...
a i zasto bi...
oprosti ta gorka tecnost iz mene gluposti
govori...
nije nostalgija...
to je romanticno nevino cedo, spram svih
stanja...
necu da spominjem rat i uzase,
politiku i slicna sranja...
necu da ponavljam da pravda ne postoji
ta to je jasno bar...
hocu da dopustim suzu ljubavi,
sa njom sam divan par
kasno je,znam...curi noc...
svaka je mala vjecnost za mene,
da,znam moras poc,
o kako nervira kad zadnji autobusi se
izgube...
pitam dali znas i ja sam nekada imao grad
ulice...
draga lica u dvoristu...pod kestenom
sto...
ah',vec sam ti pricao to...