Najljepsi tekstovi, odlomci, pjesme...

[Tarantela]

Originally Posted by Vesna97

Svaki put kad vidim osmijeh na licu tvom pojavise veca bol u srcu mom. Cini mi se kao da se podsmijavas, a znam da se s mojim osjecanjima poigravas.
Nevidjam te cesto, ali dosta je i to da tvoja hladnoca ubije sve moje nade i da opet padnem na tamno dno. Svi znaju kako mi je, svi vide koliko patim, svi moji prijatelji se boje da cu zbog tebe zivotom da platim.
Placem i molim, ruke nemocne ka tebi sirim, a sve sto dobivam od tebe je podsmijeh i rejeci da moram sa tim da zivim. Tebi je lako da se smijes, tebi je lako da se veselis jer ti si u zivotu dobijao svaku i sve sto zelis. Ti neznas sta znaci voljejti jer si naucio da se bore za tebe, ti neznas sta znaci dijeliti jer zelis zadrzati sve za sebe. Ja to znam i sve mi je jasno, ali za moj spas sad je kasno.
Ti ces i dalje ljubiti druge dok ce se moje srce cijepati od tuge, ti ces me i dalje gledati sa podcjenom u ocima a ja cu i dalje zbog tebe liti suze nocim. I ako me neces nikad voljeti ja cu ipak uvijek dio srca za tebe cuvati u propaloj nadi da ces jednom doci i sebe mi pokloniti. Pred tobom i drugima cu se smijati al moje gorke suze niko nece vidjeti.
Plakacu kad sam sama, plakacu za tobom-plakacu za nama. Znam da vrijeme moje rane nece izlijeciti i da ce dusa uvijek boljeti, znam da cu se udati i ti drugu ozenit al znaj sta god da se desi da cu te uvijek tajno u sebi voleti.

Svaka cast!!! Ko,da si moju pricu slusala!!!

[Vesna97]

Tarantela
Mislim da ima puno takvih prica i da ni slucajno nisi jedina sa svojom tugom. ti muskarci...
Pozd za tebe

[Vesna97]

Mr 47 ???? Nesto Vam nije jasno?

[Mr. Majevica]

На шта то Ви налетјеште ?

[Vesna97]

Originally Posted by Mr. Majevica

На шта то Ви налетјеште ?

Ma dobro je kako je moglo bit'

[Mr. Majevica]

Аха, али нису сви мушкарци исти, као ни дјевојке (жене) !

[Semberix]

1891.god. Jovan Jovanovic Zmaj
Alija

Alija, Alija, ti u zurlu sviraš,
A svirkom i pesmom u srce me diraš.
Spusti sada zurlu da jeglenišemo,
- ta to valjda smemo!
Necemo o Hristu, o proroku, svecu,
Necemo o krstu, ni o mlad mesecu;
Ni o svetom pismu, ni o Al'koranu,
- Sve što god nas deli, stavimo na stranu.
Ne pitam te šta se u mošeji uci,
Ni kako živuješ u svojojzi kuci.
Necu da te pitam – te me briga nije –
Ni šta ti se jede ni šta ti se pije.
Ne pitam te: Cija j' staza u raj kraca ?
Vec te pitam samo: Znaš li da smo braca ?
A ti cutiš, cutiš, pa misliš duboko,
A uz to ti suza navire na oko,
Ta je suza cista, sa izvora stara,
I ta suza meni jasno odgovara.
Gledaš i ti moju – jedna im je mati -,
Haj, naša ce suza opet da nas zbrati,
Ona ce da zagrli sinke jednog roda,
Mi vec osecamo da „krv nije voda“.
Što su stari jadi ištetili teško,
Sve ce to prebolet srce nam viteško.
Pa kad sine sloga, zvezda naša nova,
Smirice se kosti naših pradedova.
Bice opet srece, ponosa i slave
I snage, i sjaja, i vrline prave.
Pesme naše nece naginjati placu,
- Blagoslov ce stignut zagrljenu bracu.
Uci, dakle, brate, uci decu tvoju,
Ja cu ucit moju,
Da se bratski grle, složnim duhom krepe
Pradedova svojih amanete lepe.

[prekobrojna]

A možda ću nastojati da ne zaboravim. Neću unistiti svoj zivot zato što postoje divlje zvijeri. Ponizili su me, tudjom rukom, oni za sve imaju izvrsioce, vjecne sluge, bez savjesti i bez razuma, kakvi su i sami, drukciji samo po tome sto imaju moc presudjivanja i vlast nad ljudima, mada nikad neću shvatiti kako i odakle. Svi im se podsmijevaju, svi ih preziru, a svi ih se boje.

I ja ih prezirem, i ja ih se bojim.

Ponizili su me, ispljuvali, uprljali, ali me neće oboriti. Oni su iz tudje, neprijateljske zemlje, i sam sam kriv sto smo se sreli. Jezika među nama zajednickog nema, misli zajednicke nema, zivota zajednickog nema.

Ja, ludi vrabac, posao sam jastrebu u pohode. Jedva sam izvukao zivu glavu.

Bilo, i neće vise. Greška je suvise velika da bih je ponovio.

A ako u meni ostane mrznja, zbog ove sadasnje muke u dusi, oni će biti krivi.

[prekobrojna]

"Vracao sam se kuci, na nezaradjeni rucak, kao i svakog dana, umoran od nekorisne upornosti s kojom sam trazio izlaz iz zazidanosti. Navikao sam da trazim i ne nalazim, jedno je zavisilo od mene, drugo ne znam od koga, i nista nisam imao da prebacim sebi, a nisam mogao da se ljutim sto me ne prihvataju. Nekad sam, u ljutini, prijetio mrznjom, a nisam je osjecao. Ni sad je ne osjecam. I hvala bogu.
Da sam drukciji, da zivot nosim kao tegobu, da sam ogorcen, poceo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okrece protiv cijelog svijeta.
A ne mogu to. Uprkos svemu, zivim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tuzan zbog obicnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tuzan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri, srecan zbog zene koja mi je olaksavala zivot, i zbog djeteta koje je nosila. S djetetom ce nam, doduse biti teze, ali, opet cemo nekako zivjeti.
To je jedna od tajni ovoga svijeta: toliki ljudi zive tesko, ni sam ne znas kako ni od cega, a niko ne umire od gladi. Znam, nije pravo sto tog malog covjeka docekujem s utjehom sto nece umrijeti od gladi, ali znam i to da nikad ne vjerujemo u svaciju zlu srecu, i da uvijek postoji nada u bolje.
Od svoje muke nisam uspijevao da stvorim ni veliki bol ni veliki misao. Rodjen sam, izgleda, za sitne stvari, kao i vecina ljudi i nije mi zao sto je tako.
Posten sam koliko mogu, nikome ne zelim suvise zla, htio bih da ljude vise volim nego sto ih zalim, molim se svojoj sreci da mimo mene prodje ono sto me se ne tice.
Nisam se umorio."