Čekasmo se dugo,a kad smo se sreli,
Dala si mi ruku i pošla si sa mnom,
I idući stazom nejasnom i tamnom,
Iskali smo sunca i sreće smo hteli.
Oboje smo strasno verovali tada
Da se besmo našli.I mi nismo znali
Koliko smo bili umorni i pali
Od sumnja i davno preživljenih jada...
I za navek kad se rastasmo,i tako
Stežuć svoje srce rukama obema,
Otišla si plačna,zamrzla i nema,
Ko što beše došla,tužno i polako.
Jovan Ducic
__________________
Cudno je, kako je malo potrebno da budemo sretni, i jos cudnije kako cesto nam bas to nedostaje...
|